Jutro je. Ulazimo u trošni dom 31-godišnjeg Osječanina Milana Trbovića. Dok nas je čekao, već je posegnu za čašicom. Utapa tugu, kaže nam.

“Jednim pivom ili nekim kratkim pićem pokušavam zaboraviti gorku svakodnevicu”, ne skriva i ne uljepšava. Ne čudi, jer riječ je o osobi zaraženoj HIV-om koja živi u državnom stančiću bez struje, bez ogrjeva, u uvjetima koji dodatno pogoršavaju njegovo krhko stanje.

Činjenica da u medijima ne krije identitet, niti bilo što vezano uz svoj život pokazuje samo jedno – ono malo što traži od sugrađana koji su mu u prilici pomoći značilo bi mu poboljšanje kvalitete života, a samim tim i zdravstvenoga stanja, koje je, unatoč tome što redovito uzima terapiju, stano ugroženo.

- Do prošle sam godine bio beskućnik i živio sam kod autotržnice. Prije godinu i pol otkrio sam da sam HIV pozitivan i ne krijem da sam to zaradio homoseksualnim odnosom. Srećom, otkrio sam na vrijeme da sam zaražen i sada svaka tri mjeseca odlazim u Zagreb na kontrolu i po terapiju bez koje ne bih mogao živjeti. Imam majku koja živi s očuhom i mojom polubraćom, no kako su i oni u trošnom i malom stanu, za mene nema mjesta. Osim toga, pomalo i strahuju da će se zaraziti od mene... U ovom stanju ne mogu ni rublje oprati, ne mogu se ni okupati - priča nam Milan kojem je HIV samo jedna od dijagnoza. Preko Zavoda za zapošljavanje gdje je prijavljen, kaže, rijetko, gotovo nikada ne može pronaći posao, no volio bi raditi nešto u skladu sa svojim mogućnostima i obrazovanjem, s tek jednim završenim razredom Trgovačke škole.

- Nisam imao lagodan život pa nisam završio srednju školu. Imam naknadu u iznosu od 800 kuna, no kako u ovom stanu živim bespravno, nemam pravo na to da mi Grad plaća režijske troškove. Kad me posjetila inspekcija Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, odlučila je da me zbog mojeg zdravstvenog stanja neće deložirati, tako da imam bar kakav-takav krov nad glavom - priča nam Milan. Jedinu svjetlost u mračnom stančiću daje mu svijeća, a jedna slavina nalazi se u prostoru predviđenom za kuhinju, u kojoj, međutim, gotovo da nema kuhinjskog namještaja. Na upit strahuje li za svoju budućnost, odgovara potvrdno:

- Trebam živjeti u urednom prostoru i redovito održavati osobnu higijenu, a ja se perem tek vlažnim maramicama jer bih u suprotnom to morao činiti u hladnome hladnom vodom. Moj je imunološki sustav loš i ne znam koliko ću još izdržati ovako - kaže Milan.

Ponekad i prosi, ne skriva, ponekad mu ljudi dobra srca poklone nošenu odjeću ili mu omoguće da obavi osobnu higijenu. No, rijetki su trenutci kada osjeća da je nekome doista stalo. Tužne su sudbine tu, pokraj nas, ne okrećimo glavu u ovom vremenu darivanja.