Pet dana nakon terorističkog napada u Parizu u Sarajevu je Enes Omeragić ubio dva pripadnika Oružanih snaga BiH i na kraju krvavog pohoda tijekom kojeg je pucao i po gradskom autobusu, oduzeo si život aktiviravši ručnu bombu. Nekoliko dana nakon toga bačena je eksplozivna naprava na policijsku postaju u Zavidovićima.

“U BiH imamo ozbiljnu radikalizaciju i ona je u svakom novom koraku vodila nasilnom ekstremizmu, a on je završavao terorizmom. Mislim da je ovo događaj koji je prevršio svaku mjeru. Ako smo imalo odgovorni prema ovoj državi i njezinim građanima, moramo poduzeti mjere koje će spriječiti radikalizaciju, nasilni ekstremizam i terorizam”, kazao je tada ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić.

Ocijenio je kako unutar BiH postoje lokalne zajednice u kojima ne funkcioniraju pravna država i njezini zakoni, a oni rađaju nasilni radikalizam i posljedično terorizam. Spomenuo je primjer Gornje Maoče, gdje islamisti postavljaju svoje straže ili odbijaju slati djecu u škole. Kazao je kako je ranije predlagao da se u takvim sredinama “silom uspostavi pravni poredak”. Iz Gornje Maoče, koja je inače samo 20 kilometara od hrvatske granice kod Gunje, i najpoznatiji je BiH terorist, Melvid Jašarević, koji je 2011. godine zapucao na zgradu veleposlanstva SAD-a u Sarajevu. U pucnjavi koja je trajala skoro sat vremena BiH specijalci su na kraju Jašarevića ranili, uhitili ga, a sud mu je dosudio 15 godina zatvora. Ovako visokoj kazni prodonio je i sam Jašarević kada je na kraju suđenja izjavio da napadi neće prestati ni kada on bude osuđen.

U travnju ove godine Nerdin Ibrić je u Zvorniku sam napao policijsku postaju te ubio jednog i ranio još dva policajca, nakon čega je u vatrenom okršaju s policijom ubijen. Prema pisanju sarajevskog Dnevnog avaza tijekom napada je uzvikivao "Allahu ekber", a nakon pretrage njegove kuće u selu Sapna nađena je veća količina oružja.

I u susjednoj Srbiji na području Sandžaka “cvjeta” vehabizam, naročito u Novom Pazaru, gdje su radikalne islamističke skupine bile registrirane kao nevladine organizacije. Procjena je da se u Siriji trenutno bori stotinjak osoba sa Sandžaka.

Do kojeg je stupnja Hrvatska ugrožena u ovom okruženju teško je procijeniti, ali zasigurno razloga za oprez ima. Nema sumnje da su sigurnosne službe podigle razinu budnosti i da se suradnja između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije odvija pojačanim intezitetom.

U hrvatskoj postoji Islamska zajednica i značajna muslimanska manjina, no ona je, za razliku od situacije u BiH i Srbiji, otporna na bilo koji oblik ekstremizma. Muslimani u Hrvatskoj dobro su integrirani, obrazovani i samim time neprijemčivi na radikalne ideje. Štoviše, kako se saznaje iz obavještajnih krugova, Islamska zajednica u Hrvatskoj jedan je od smirujućih faktora koji povoljno utječu na sigurnost jer imaju vrlo dobru suradnju s državnim službama na svim razinama. Hrvatska se ističe kao primjer koji bi i druge zemlje trebale slijediti. Još prošle godine Mirza efendija Delić je za Glas Slavonije objasnio kako za pripadnike ISIS-a nema velike razlike između hrvatskog državljanina katoličke ili muslimanske vjerospovijesti. “Svaki musliman koji ne podupire IS i njihova načela biva po kratkom postupku likvidiran, tako da smo vi i ja u istoj situaciji bez obzira na vjeroispovijest. Štoviše, siguran sam da bi mene proglasili veleizdajicom”, objasnio nam je osječko-vinkovački imam.

Istini za volju, u krvavim sukobima na Bliskom istoku ni Hrvatska nije sasvim čistih ruku i dala je svoj doprinos naoružavanju nekih od desetaka pripadnika raznih vojski i milicija koje ratuju na području Iraka i Sirije. Ta bi činjenica u određenom trenutku mogla predstavljati i određeni sigurnosni rizik.

Sa znanjem (i nesumnjivim blagoslovom) SAD-a od 2012. godine Hrvatska izvozi oružje vrijedno milijune dolara u Irak, Jordan i još neke bliskoistočne zemlje. Nije nepoznato da je dio tog oružja završio i u Siriji. Internet, društvene mreže i sveprisutne kamere snimaju tako hrvatsku pušku VHS u rukama iračke milicije ili višecijevni raketni bacač RAK-12 sastavljan u Đuri Đakoviću na položajima nekih od vojska koje se bore protiv Bashara al Asada, ali isto tako se i na Youtubeu mogu naći snimci na kojima režimske snage uče kako rukovati raketnim bacačem RAK-12. Naravno, u općem ratnom kaosu, obavještajnim podmetanjima i propagadnim ratovima koje vode sve zaraćene strane, teško je tvrditi na temelju viđenog na društvenim mrežama koja vojska ima koje naoružanje, ali sigurno je samo jedno - hrvatsko oružje puca u tom ratu, a Hrvatska je tu zaradila nemali novac.

Iz Hrvatske je jasno nekoliko puta naglašavano da oružje nikada nije prodavano u Siriju ili teroristima, ali isto tako je jasno da je iz npr. Jordana tamo i dospjelo - preprodano, zarobljeno ili ukradeno.

Primjerice, samo 2012. godine u Irak je iz Hrvatske dopremljeno 10.000 pištolja u vrijednosti od 3.930.000 USD. Te iste godine u Jordan je otišlo više od dva milijuna komada streljiva, 380 bacača granata i 4800 pušaka te još neko oružje i vojna oprema, ukupne vrijednosti 6.844.599 USD.

Prema Institutu za ekonomiju i mir koji svake godine računa globalni indeks rizika od terorizma, Hrvatska nije baš na začelju, iako je dovoljno daleko od najugroženijih zemalja. Prema tom indeksu Hrvatska se nalazi na 116. mjestu od oko 170 zemalja. Prvih deset zemalja su: Irak, Afganistan, Nigerija, Pakistan, Sirija, Indija, Jemen, Comalija, Libija, i Tajland, dok su na samom začelju zemlje poput Islanda, Slovačke, Slovenije, Poljske, Finske i Kube.