Mladi glazbenik i tenor Max Hozić rođen je u Zagrebu, a djetinjstvo je proveo u Splitu, više se zanimajući za sport nego za glazbu.

S godinama mu je glazba postajala sve važnija te je sve više vremena provodio upijajući sve informacije vezane uz glazbu i slušajući sve moguće stilove - od opere do metala. Učlanio se u Akademski zbor “Ivan Goran Kovačić”, gdje se prvi put susreo s notnim zapisom i vokalnom tehnikom, a potom i u najstariji hrvatski zbor, HOKUD “Sloboda”. Honorarno pjeva i u HRT-ovu zboru. Godine 2000. na audiciji za zbor u predstavi “Jesus Christ Superstar” kazališta Komedija dobiva ulogu jednog od apostola. Istovremeno počinje pjevati rock-standarde u grupi Nexus, s kojom će sljedećih godina, uz redovite nastupe u klubovima, često nastupati kao predgrupa (Psihomodo Pop, Crvena jabuka, Divlje jagode). Danas iza sebe ima ostvarene uloge u nizu uspješnih mjuzikala (“Kosa”, “Gubec Beg”, “Grgur”, “Legenda Ružice Grada”) i brojne nastupe na glazbenim festivalima s pjesmama zabavnog izričaja, a paralelno s tim Max je sustavno usavršavao svoj glas na seminarima vrhunskih glazbenika i pedagoga. Prvi album “Šampion ljubavi” objavio je 2009. u izdanju Dancing Beara. Njegov najnoviji singl je pjesma “Otkako te nemam”, duet s Kemalom Montenom, koji je postao posljednja pjesma legendarnog pjevača.

Na Valentinovo 2016. izići će njegov drugi album za izdavača Dancing Bear.

Kako je došlo do toga da snimite duet s Kemalom Montenom?

- Do suradnje je došlo zapravo prilično spontano. Sve je počelo prije četiri godine, kad mi je autor Elvis Hadžić poslao nekoliko pjesama da ih poslušam. Među njima je bila i pjesma “Otkako te nemam” i u startu mi je zazvučala kao neka Kemina pjesma. Odmah sam mu odgovorio kako bi bilo bolje kad bi tu pjesmu poslao Kemi, a ne meni. Već trenutak poslije malo sam bolje razmislio pa zaključio kako bi bilo najbolje da obojica imamo koristi od lijepe Elvisove pjesme. Kemu sam sreo na Međimurskom festivalu zabavne glazbe MEF i pokazao mu pjesmu te ponudio suradnju. Njemu se svidjela i nije prošlo dugo da smo je snimili u studiju mog dugogodišnjeg suradnika Tonija Eterovića. Onda su zaredali neki drugi singlovi, Kemin duet s Teškom industrijom, na kraju i Kemina bolest, pa je naša pjesma zapravo čekala bolja vremena. Želio sam se tom pjesmom oprostiti od velikog umjetnika, ali ga i u isto vrijeme učiniti neizbrisivim dijelom svog života, lijepom uspomenom i nadahnućem.

Jeste li i prije bili veliki fan njegove glazbe?

- Veliki sam Kemin fan. Inače sam fan talijanske glazbe, ali i sevdalinki, a Kemo je to nekako ujedinio u vlastitom izričaju. Neponovljiv spoj. Fantastičan pjevač i interpretator, ali i autor. Veliku mi je čast i zadovoljstvo priuštio što je sa mnom snimio ovu pjesmu i velika mi je škola bilo gledati ga kako radi na njoj u studiju, slaže ukrase i vadi emociju.

Iako ste šokolovani tenor, ne držite se samo kazališnih dasaka. Pjevali ste na festivalima u Požegi, Vukovaru...

- Festivali su mi uvijek bili dragi jer mislim da su izvrstan poligon za osjetiti publiku, raditi s orkestrima, prezentirati drugima svoju pjesmu, ali i družiti se s kolegama. Tu su i neizbježni after partyji, koji uglavnom nikome nisu mrski. Nisam nikad nešto posebno planirao nastupe na festivalima. Volim napraviti pjesmu pa tek onda razmisliti kojem bi festivalu ona najbolje pripadala. Pjesma je, ipak, uvijek početak i kraj.

Možete li se zamisliti kao estradna zvijezda koja nastupa u sitne jutarnje sate po klubovima? Zar nije ljepše u kazalištu?

- Mogu se zamisliti u svim varijantama, jer u svim mogućim varijantama i nastupam ili sam nastupao. Počevši od rock-bendova po bajkerskim klubovima, preko koncertnih dvorana i kazališnih dasaka, do intimnijih koncerata uz klavir ili manji ansambl. Naravno, najsretniji sam kad nastup počne u uredno doba i kada u uredno doba završi i publika zaista sluša program koji nije samo podloga za ispijanje pića u zadimljenom klubu. No, za razliku od kazališnog repertoara, najveće ni je zadovoljstvo ipak pjevati vlastite pjesme. Da bi zadovoljstvo došlo do maksimuma, mislim da je najbolje spojiti te stvari, pa u kazalištu pjevati autorske pjesme, u uredno doba, uz dobar orkestar.

Moramo spomenuti i mjuzikl “Legenda Ružice Grada”. Jeste li poznavali tu legendu?

- Nisam prije znao za legendu o Ružici gradu. Jako zanimljiva legenda. Mislim da čak imaju tri verzije iste legende. Ali tako je to na ovim našim prostorima, starih legendi i priča definitivno nam ne nedostaje, a generalno znanje o njima je slabo. Nadam se da smo mjuziklom nekome ipak skrenuli pozornost i zainteresirali ga da malo prouči legendu o najvećem sačuvanom dvorcu u Slavoniji i njegovu tajanstvenom podrijetlu.

U mjuziklu nastupate s Danijelom Pintarić, koja vam je i osobno bliska prijateljica, zar ne? Koliko se dugo poznajete i planirate li možda još neki zajednički projekt?

- Danči je moja odlična prijateljica, a upoznali smo se prije više od 13 godina, kad smo zajedno radili na mjuziklu “Kosa” pod redateljskom palicom, ali i megafonom, Vlade Štefaničića. Tad smo glumili ljubavni par i moralo je proći 12 godina da opet postanemo ljubavni par, ovaj put u mjuzklu “Legenda Ružice Grada”. Ljubitelji smo slatkog, dobre muzike, druženja i smijanja, pa gledamo da što češće konzumiramo većinu navedenog. Od zajedničkih projekata najaktualniji je trio koji smo složili kako bismo u koncertnoj maniri Danijela i ja predstavljali najljepše pjesme iz raznih mjuzikala, rock-opera, ali i filmsku glazbu. To nam je velika radost.

Kako ćete dočekati novu, 2016.?

- Novu ću dočekati radno, iako je rad u mom slučaju ujedno i moj hobi. Pamela Ramljak i ja zajedno sviramo doček u restoranu Lido u Zagrebu, a to znači da će biti odličnih pjesama, dobre zabave, ali i fantastične hrane.

Pišete li novogodišnju odluku i što će se naći u njoj?

- Hmmm.... Uglavnom sam slab s takvim nekim odlukama, jer se na popisu redovito nađu stvari koje zapravo ne volim, a onda sam jako maštovit kad treba izmisliti izliku zašto to ne obaviti baš tada. Tako, na primjer, već godinama idem “od ponedjeljka” u teretanu. No, evo, sad svečano objavljujem da krećem u teretanu, pa nek to bude moja novogodišnja odluka. I to crno na bijelo, napisano na papir, da ispadnem lažljivac ako to ne ispunim. Ako budem prije ljeta ponosno pokazivao pločice, znat će se da je za to zaslužan Glas Slavonije.