Nagrade ne zaobilaze često našeg proslavljenog književnika, a s obzirom na zavidan višedesetljetni spisateljski staž, svaka od nagrada apsolutno je zasluženo priznanje, pa tako i ova posljednja, vjerojatno ne i zadnja u njegovoj bogatoj karijeri.

Radi se, naravno, o jednom od naših najboljih i najomiljenijih domaćih autora. On je Pavao Pavličić, i nedavno mu je uručeno još jedno priznanje - nagrada “Josip i Ivan Kozarac” za najbolje prozno djelo u 2015. godini, konkretno, za njegov najnoviji kriminalistički roman “Tri petka u travnju”.

Nagrada je dodatna potvrda kvalitete njegova spisateljskog umijeća, a uručena mu je 23. listopada 2015., na kulturnoj manifestaciji Dani Josipa i Ivana Kozarca, koji se tradicionalno održavaju u Vinkovcima već 21 godinu zaredom, u spomen na dva vinkovačka i slavonska književnika.

Roman “Tri petka u travnju” objavljen je u izdanju Mozaika knjiga, u biblioteci “Balkan noir”, koju je pokrenuo 24sata u suradnji s najvećim hrvatskim izdavačima, vrativši hrvatsku kriminalističku književnost na velika vrata.

Prema riječima Julijane Matanović, knjiga “Tri petka u travnju” napeti je kriminalistički roman u kojem se “prepleću ljubav, ljubomora, sućut i mržnja”, a glavni je junak publici dobro poznati Ivo Remetin, novinar crne kronike koji uspješno rješava zamršene zločine. No, za razliku od prijašnjih krimića, “Tri petka u travnju” prvi je njegov slučaj koji ne rješava u Zagrebu, nego u Osijeku!

Ovaj roman brzog ritma i naglih preokreta ponovno potvrđuje Pavla Pavličića kao vodećega hrvatskog autora kriminalističkih romana, a nagrada je najbolji dokaz da kvantiteta može ići ruku pod ruku s kvalitetom. A kvantiteta i kvaliteta, kad je Pavao Pavličić u pitanju, doista je opesžna i proteže se od prve zbirke pripovjedaka “Lađa od vode” (1972.) do spomenutog ovogodišnjeg krimića “Tri petka u travnju”. Osim toga, Pavličić iza sebe ima i hrpu eseja, publicističkih djela, scenarija za filmove, znanstvenih radova, pa s pravom nosi i titulu hrvatskog akademika.

Zanimljivo je da je Pavao Pavličić, koji je rođen 1946. u Vukovaru, nagradu “Josip i Ivan Kozarac” dobio i prije 19 godina, ali za životno djelo. No to nimalo nije čudno kad se uzme u obzir da je već tad iza sebe imao čak pedeset i jedno objelodanjeno izdanje, što prozno što književno-znanstveno.

Osim Pavla Pavličića, među nagrađenima su ove godine i akademik Krešimir Nemec, koji je dobio nagradu za životno djelo, Tanja Belobrajdić, u kategoriji prvijenca za roman Crni kaput, te Sanja Jukić, u kategoriji znanstvenog djela za knjigu Medijska lica subjekta.

Što se tiče Pavla Pavličića, podsjetimo kako je on Slavonac koji je u Vukovaru završio osnovnu školu i gimnaziju. Pretkraj 60-ih, točnije, 1969. godine, diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu zagrebačkoga sveučilišta, a onda je i doktorirao (1974.), s tezom iz područja metrike (Šesta rima u hrvatskoj književnosti). Od 1970. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kako piše sveznajuća Wikipedia, Pavličić je bio član suradnik Razreda za književnost HAZU od prosinca 1992. do siječnja 1997., a redoviti je član istoga odjela HAZU od 30. siječnja 1997.

Šira čitateljska publika Pavličića ponajviše pamti po njegovim kriminalističkim romanima, i u tom je žanru, uz Gorana Tribusona, naš najplodniji i najbolji autor.

U razgovoru s Dobroslavom Silobrčićem za Jutarnji list, objavljenom u siječnju 2014., o svome interesu za spomenuti književni žanr Pavličić je, između ostalog, na pitanje: Zašto krimići?, odgovorio sljedeće:

- Sasvim slučajno. Nisam bio veliki čitač krimića prije nego što sam ih počeo pisati.

A na pitanje smeta li mu termin krimići, Pavličić je odgovorio:

- Ne, ne uopće. Usvajam potpuno taj naziv. Točan je. Dakle, na početku sam pisao - fantastiku. To su moje prve dvije knjige, to je 1972. godina. Onda sam napisao priču u kojoj čovjek pravi statistiku zločina u Zagrebu pa dolazi na ideju da se normalan život grada zasniva na “pravilnom zbivanju” zločina. A kad se taj ritam zločina poremeti, onda dolazi do velike nesreće. Onda je Zoran Tadić napravio po toj pripovijetki film “Ritam zločina”. To me privuklo toj književnoj vrsti. Zatim sam napisao priču u kojoj dva čovjeka u istom času izvrše zločine - jedan ubije svoju ženu, drugi opljačka blagajnu. To se dogodi u dvije kuće koje su jedna drugoj prekoputa. I jedan i drugi misle da ga je onaj drugi vidio. Počinju se međusobno progoniti. Došao sam do spoznaje da su krimić i fantastika jako bliski žanrovi. I Borges je pisao krimiće.

Zašto su bliski krimići i fantastika, Pavličić je dodatno objasnio:

- Zato što je i krimić, zapravo, fantastika. U stvarnosti se istraga ne zbiva onako kako je to u krimićima opisano. U zbilji to rade deseci ljudi, policija, laboratoriji, balističke analize..., a u krimićima sve se to zbiva u glavi junaka priče koji kombinira i posloži sve činjenice, popuši deset kutija cigareta - i dođe do otkrića. Privukla me ta kombinatorika otkrivanja zločina. I počeo sam pisati krimiće.

Podsjetimo također da je Pavao Pavličić autor scenarija za filmove “Ritam zločina” (1981.), “Zločin u školi” (1982.), “Treći ključ” (1983.), “San o ruži” (1986.), “Osuđeni” (1987.), “Čovjek koji je volio sprovode” (1989.), “Orao” (1990.), “Vukovar se vraća kući” (1994.), “Putovanje tamnom polutkom” (1996.) i “Treća žena” (1997.).

Pridružujemo se čestitkama svim nagrađenima, a u prvom redu našem uvijek izvrsnom Pavlu Pavličiću, istinskom književnom majstoru.