Osječki područni ured pučke pravobraniteljice s radom je počeo prije točno godinu dana i u tom razdoblju potpuno je, sudeći prema broju osoba koje su u njega došle, opravdao svoje postojanje.

O radu osječkog ureda, ali i drugim problemima, kada je riječ o poštivanju ljudskih prava u Hrvatskoj, razgovarali smo s Lorom Vidović, pučkom pravobraniteljicom.

Kakva su iskustva iz prve godine rada Područnog ureda pučke pravobraniteljice u Osijeku. Koliko su se i zbog čega građani iz ovoga dijela Hrvatske obraćali uredu od njegova otvaranja?

- Dobro je da smo tu – to nam govori iskustvo prve godine. Naime, od prošle jeseni do sada u osječki ured došlo je gotovo 400 osoba, a mnogo ih je koji su nam se obratili i telefonom. Sveukupno je riječ o gotovo 700 građana, što pokazuje da je stalna prisutnost institucije itekako dobrodošla. Najčešće su nam se obraćali zbog problema s pravosuđem. Naše ovlasti tada su takve da možemo postupati u slučaju dugotrajnosti sudskog postupka, što i činimo - obraćamo se predsjednicima sudova i tražimo razloge zašto, recimo, nečiji sudski postupak traje 15 godina? Uz pravosuđe, građani su nam se putem osječkog ureda najčešće obraćali i zbog problema iz područja obnove i stambenog zbrinjavanja te prava iz mirovinskog osiguranja, zatim s pritužbama na rad tijela lokalne samouprave i pravnih osoba čiji su one osnivači, socijalna prava, ovrhe te na prava iz radnih odnosa. U nešto manjoj mjeri prituživali su se na postupanje policije, zbog nemogućnosti ostvarenja prava hrvatskih branitelja, zbog nezakonitog ili nepravilnog postupanja porezne uprave te na kraju zbog nemogućnosti ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja. Dugo smo planirali otvorenja ureda u Osijeku jer znamo da mnogima dolazak u Zagreb, kako bi s nekim pričali o svom problemu, u najmanju ruku nije jednostavan pothvat, a velikom broju uopće nije moguć, što zbog financijskih troškova putovanja, što zbog organizacije svakodnevnog života. A imali smo i u vidu da je problem nekad mnogo lakše podijeliti uživo, s nekim tko će vas saslušati, nego putem telefona.

Koliko je kriza u Hrvatskoj, kao i u ostatku Europe, odnosno pogoršanje socijalne situacije i povećanje siromaštva, utjecalo na poštivanje ljudskih prava?

- Dovoljno je da vam kažem kako je, prema izvješću Agencije EU-a za ljudska prava, za borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti u svim zemljama članicama, predviđeno ukupno 16 milijardi eura u razdoblju od idućih šest godina. Kad govorimo o Hrvatskoj, razmjeri problema itekako su ozbiljni – gotovo je svaki treći stanovnik u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku. To sa sobom povlači cijeli niz drugih problema pa tako i ugroženost osnovnih ljudskih prava na zdravlje, obrazovanje, dom, socijalnu sigurnost. Tu sada govorimo o lošim stambenim uvjetima i slaboj opremljenosti kućanstva, povećanju zdravstvenih problema, ograničenim mogućnostima poboljšanja materijalne situacije... Zato se može reći da je siromaštvo itekako snažan neprijatelj ljudskih prava. Svakodnevno nailazimo na razna iskustva njihovog kršenja, zbog čega smo u godišnjem izvješću dali cijeli niz preporuka za jačanje sustava podrške, poput donošenja posebne Strategije socijalnog stanovanja, uvođenja državne potpore za starije osobe bez mirovine, osiguranja kontinuiteta sustava besplatne pravne pomoći i mnoge druge. Poseban problem je što osobe slabijeg imovinskog statusa često ne traže zaštitu. Jednostavno, previše su opterećeni svakodnevnim brigama, doslovce preživljavanjem, iako im mirenje s time pogoršava situaciju. Ja ih i ovim putem pozivam da nam se obrate s povjerenjem.

Upozoravali ste u svojim izvješćima da se u Hrvatskoj diskriminacija često ne uočava i ne prijavljuje. Što je tome razlog i kako se vaš ured bori s tim problemom?

- Slikovito rečeno, borimo se na svim frontama. I to ciljano, jer znamo koje su dvije prepreke u borbi protiv diskriminacije. Prvo, to je nedostatak informacija što diskriminacija uopće jest. Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije, ona znači stavljanje nekoga u nepovoljniji položaj zbog osobne karakteristike, poput dobi, obrazovanja, imovnog stanja, političkog uvjerenja, vjere, nacionalnog podrijetla, i to primjerice kod zapošljavanja, rada i radnih uvjeta, obrazovanja, stanovanja, pravosuđa i uprave i sl. Drugi problem je strah od posljedica prijave. Imajući sve to na umu, posvetili smo se edukaciji građana i njihovom ohrabrenju, kako putem javnih istupa, web stranice i na društvenim mrežama, tako i pomoću naših suradnika diljem zemlje. Primjerice, osnovali smo mrežu regionalnih kontakt-točaka za suzbijanje diskriminacije, koju čine udruge iz svih dijelova Hrvatske. One rade u svojim zajednicama na podizanju svijesti o ovom problemu i ohrabruju građane da ga prijave. No, često ni oni koji zakon trebaju provoditi ne znaju diskriminaciju prepoznati, zato organiziramo edukacije za policijske službenike, zaposlene u zatvorskom sustavu i mnoge druge. Također, prošle godine pokrenuli smo jedinu telefonsku liniju u Hrvatskoj specijaliziranu za problem diskriminacije. Pozivom na broj 01 4851 854 od ponedjeljka do petka između 9 i 13 sati građani mogu dobiti sve informacije i savjete, te odlučiti žele li predati pritužbu. Eto, to je samo dio naših aktivnosti. Diskriminacija je zakonom zabranjena i postoji cijeli niz mehanizama koji građane štite, samo ih moraju iskoristiti.

Građani vam se često obraćaju s vrlo konkretnim problemima. Kako i koliko im pučka pravobraniteljica može i konkretno pomoći u njihovom rješavanju?

- Ovisi o čemu je riječ. Građani nam se ponekad obraćaju i s problemima u kojima im ne možemo pomoći – primjerice nakon, za njih, nepovoljne sudske odluke, zatim s problemima sa susjedima ili zbog prava koje imaju kao potrošači. Problemi za koje jesmo nadležni mnogobrojni su, a uključuju one iz zdravstvene i socijalne skrbi, komunalnih djelatnosti, radnih i službeničkih odnosa, statusnih prava, zaštite osoba lišenih slobode i mnoge druge. Mehanizmi koji nam stoje na raspolaganju jesu davanje mišljenja, prijedloga, preporuke ili upozorenja onima za koje procjenjujemo da krše nečija prava ili ih diskriminiraju, imajući u vidu Ustav, međunarodne dokumente iz područja ljudskih prava, europske i hrvatske propise te standarde dobre prakse. Oni su nam dužni odgovoriti, kao i dati sve informacije koje zatražimo. Ako govorimo o svakodnevnim primjerima, onda to podrazumijeva naše obraćanje institucijama kad nam se, primjerice, obrati gospođa koja godinama ne može ostvariti jedno od prava iz sustava socijalne skrbi pa se to nakon naše intervencije promijeni. U ovom slučaju ustanovili smo da se njezin predmet gotovo zagubio u sustavu socijalne skrbi. To je samo jedan primjer djelovanja u konkretnom slučaju. Ali ono što je najvažnije jesu naši napori u mijenjanju sustava nabolje, kako bi štitio sve građane, a ne samo one u čijem slučaju postupamo mi ili netko drugi. Tek to, uz porast povjerenja u institucije, dovest će do smanjenja broja njihovih konkretnih problema. Zato je naš najvažniji mehanizam godišnje izvješće koje svake godine predajemo Hrvatskom saboru, a koji sadrži sve preporuke i upozorenja koja smo uputili prema sustavu.