Poštovatelji ozbiljne glazbe, naročito oni zaljubljeni u zvuk glasovira, u posljednjih su se desetak dana susreli s pravom gozbom, za svoje uši i dušu.

Vrhunac bijenalnog Memorijala “Darko Lukić”, koji se u Osijeku održava od 1977. godine, bio je nastup mladog pijanista Aljoše Jurinića, kojega istaknuti znalci smatraju suptilnim umjetnikom velikog talenta.

Njegovom nastupu, u atriju bivšeg Arheološkog muzeja, prethodile su dvije koncertne večeri na kojima su svirali učenici srednjih glazbenih škola te studenti s muzičkih i umjetničkih akademija u Zagrebu, Budimpešti, Novom Sadu i Osijeku. No, ni to nije sve, u Hrvatskom narodnom kazalištu održane su tri uzastopne koncertne večeri. Na repertoaru je bio simfonijski koncert orkestra HNK-a u Osijeku, pod ravnanjem maestra Mladena Tutavca, sa solisticom Vesnom Podrug Kosjanenko. Zaljubljenici u glazbovanje a capella, dva dana poslije, mogli su u bivšem Arheološkom muzeju poslušati koncert Vokalnog ansambla i Djevojačkog zbora Brevis, koji nepogrešivo vodi meastra Antoaneta Radočaj Jerković. Tu ćemo stati s nabrajanjem.

Što je, osim, uistinu, vrhunske izvedbe, bilo zajedničko svim tim glazbenim događajima koji su, zacijelo, obilježili ovogodišnji koncertni i kulturni život u Osijeku? Neadekvatni koncertni prostor u kojem su nastupili! Naime, ni jedan od spomenutih prostora ne zadovoljava uvjete kakve zaslužuju glazbeni događaji tog ranga i formata. Čak ni osječko kazalište, koje volimo i poštujemo, “omotano u pliš”, kako će primijetiti muzikologinja Sunčana Bašić u svojoj glazbenoj kritici objavljenoj na portalu kultura.hr, ne posjeduje akustične uvjete za izvođenje solističkih dionica, odnosno solističko glazbovanje. Naime, pliš upija zvuk i onemogućuje njegovo širenje u prostoru. Posve je drukčija priča s vizualno atraktivnim predvorjem bivšeg Arheološkog muzeja, ondje, u preakustičnim uvjetima, zvuk divlja prostorom, pa preduga jeka uništava glazbeni događaj.

Razgovarali smo s nekoliko uglednih osječkih glazbenih pedagoga, profesoricom klavira u Glazbenoj školi Franje Kuhača Sandrom Mikulandrom Tutavac, umirovljenim profesorom klavira Damirom Sekošanom, koji je cijelu jednu epohu vodio Područni odjel Muzičke akademije u Zagrebu u Osijeku, izvanrednom profesoricom na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Antoanetom Radočaj Jerković i Domagojem Jukićem, glazbenim pedagogom i koncertnim promotorom. Svi se oni slažu kako je Osijeku prijeko potreban kvalitetan koncertni prostor, i to ne samo zbog kvalitetnog programa koji se odvija na sadašnjim priručnim koncertnim pozornicima nego i zbog brojne i upućene osječke publike. Iz tog razloga velika su očekivanja od buduće koncertne dvorane, koja je, u sklopu Eurodoma, sagrađena izvana, te se željno isčekuje trenutak njezina unutarnjeg uređenja. Ono što su istaknuli profesori Sekošan i Mikulandra Tutavac, za potrebe nove dvorane nužna će biti nabava pravog koncertnog klavira marke Steinway. Posljednji pravi koncertni klavir navodno je nabavljen prije Prvog svjetskog rata?! Grad koji pretendira biti europskom prijestolnicom kulture zaslužuje koncertnu dvoranu.