“Pitanje sigurnosti, ili bilo kojeg oblika terorizma, nije problem u tuđem dvorištu, nego je to i naš problem. Tako to promatramo, tako se i ponašamo u odnosu na događaje u Francuskoj, BiH te u drugim djelovima svijeta.”

To je ovoga tjedna u Slavonskom Brodu na konferenciji za novinare izjavio ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, nakon što je upitan za komentar o napadu u Zavidovićima, u BiH, a što su tamošnji službeni krugovi ocijenili novim terorističkim činom. Hrvatski građani itekako su “na svojoj koži” no, istina, ne na svom teritoriju, nego na području Egipta, u srpnju ove godine osjetili svu okrutnost terorista za što je cijena bila nedužan mladi život hrvatskog državljanina.

Ovoga su tjedna navršena četiri mjeseca od “slučaja Salopek”, otmice 31-godišnjeg Tomislava Salopeka, rodom iz Vrpolja, sela pokraj Slavonskog Broda, dok je u Egiptu radio na geofizičkim istraživanjima za jednu multinacionalnu kompaniju, a o čijem su okrutnom smaknuću na internetu izvijestili pripadnici tzv. Islamske države. U tom trenutku bio je djelatnik tvrtke iz Francuske koja je među islamskim teroristima posebno omražena.

Uklapao se taj neviđeni zločin u službenu definiciju terorističkog čina ili ne, za obitelj mladog geodetskog tehničara to ne može biti veći, okrutniji terorizam. Kao i za njegove prijatelje, svakog normalnog čovjeka koji poštuje pravo svakog drugog čovjeka na život. Tko bi prije tog kobnog 22. srpnja, kada je Tomislav otet na putu na posao na području Kaira, rekao da će se jedno malo, pitomo, ušoreno Vrpolje sa svojom mirnom, svakodnevnom kolotečinom naći u najcrnjim vijestima svih medija?! I još k tome u kontekstu okrutnih smaknuća ISIL-a?!

No, na žalost, i terorizam, njegovi počinitelji, čine svijet globalnim selom. Malo Vrpolje i njegov samozatajni mještanin Tomislav na privremenom radu na sjeveru Afrike to su potvrdili na najcrnji način.

Okrutni je to podsjetnik da se terorizam (više) ne događa drugima, velikima, koji su nama daleko inozemstvo, a o čijim događajima, i sretnima i tragičnima, gledamo preko malih ekrana i mislimo zaštićeni u udobnosti svog naslonjača. Iako ministar ime Tomislava Salopeka nije niti spomenuo, svakom njegovom Vrpoljčaninu, i bez ovakvih upozorenja, od 22. srpnja i više je nego jasno da “pitanje sigurnosti ili bilo kojeg oblika terorizma nije problem u tuđem dvorištu”, kako je to rekao Ostojić.

Da, već su četiri mjeseca od tragičnih događaja u slučaju Salopek. Tako dugo - za obitelj koja se ne miri s najgorim, nego i dalje čeka svog Tomislava, neki trag, neku vijest, neki tračak nade, a opet tako kratko vrijeme za zaborav sudbine mladog Vrpoljčanina, sina, oca, supruga, brata i prijatelja. A, zaborav je upravo prava riječ za našu javnost, za našu politiku, diplomaciju... Ime Tomislava Salopeka brzo se u javnim istupima i izvješćima - zaboravilo.

Prema pričanju sumještana, obitelj Salopek od kobnog 22. srpnja povukla se u sebe, u kuću, minimalno komunicira s okolinom, a roditelji su, kažu očevici, ostarjeli preko noći. Usprkos shrvanosti, doznajemo, obitelj se ne miri da je to bio Tomislavov kraj pa Salopekovi odlučno izbjegavaju svaku situaciju u kojoj bi im netko izrazio sućut.S.Župan