Televizija je iznimno djelotvoran medij zato što gledatelja odvodi u prividnu stvarnost tako da ima osjećaj da je usred zbivanja koje dočarava ekran.

Podsjetimo, naziv televizija dolazi od grčke riječi tele (daleko), a latinski glagol video znači vidim. To bi u doslovnom prijevodu značilo da televizijski gledatelj vidi daleko. U hrvatskom su jeziku neki jezikoslovci predlagali da se ta “magična kutija” nazove dalekovidnica.

Bilo kako god, TV ekrani su magija koja udaljava, a ne da zbližava; izgleda kao da nas opslužuje, a prosječni konzument nije svjestan vlastitih okova. Osnovna je uloga manipulatora stvoriti nemislećeg pojedinca. Za uređivanje tzv. zabavnih programa nasilje i natjecanje, mržnja, strah, ljubomora, trijumf ili sukobi u prednosti su pred vrednotama kao što su suradnja, solidarnost, suosjećanje ili altruizam. Dominantna je funkcija “stranca u kući” zabava publike, stoga je struktura programa i koncipirana tako da prevladavaju manje zahtjevni sadržaji. Istraživanje u Velikoj Britaniji pokazuje da je kod 7 % gledatelja televizor uključen cijeli dan, a od 5 do l0 sati kod 50 %. Televizija osnažuje “život” robnih artikala. Ekrani postadoše kradljivci vremena i intime. Analizirajući sadržaje na televiziji Vlasta Ilišin dolazi do zaključka da televizija u slobodnom vremenu mladih uglavnom služi za zabavu i razonodu, a da rijetko ostvaruje odgojno-obrazovnu i informativnu funkciju. Emisije s uzbudljivim sadržajima preferiraju djeca koja gledaju televiziju više od tri sata. Trend do kojega su došli autori Ilišin i suradici (2001.) jest da, ako gledaju televiziju kratko, djeca preferiraju dokumentarne, obrazovne, kulturne i znanstvene sadržaje, a ako je gledaju duže od tri sata, pokazuju manju zainteresiranost za obrazovne sadržaje. Zato sociolog Mark Singer preporučuje: “Ograničite gledanje televizije na sat do dva i birajte emisije koje će dijete gledati, pomozite mu razumjeti ono što je vidjelo i podučite ga o razlici između filma i stvarnog života.”

Britanski filmski institut na svojim mrežnim stranicama donosi listu najboljih filmova. Na vrhu te liste 2013. godine bio je dokumentarac “Čin smaknuća”, koji obiluje zločinačkim scenama mučenja u organizaciji indonezijskih političara. Međutim, nema instituta koji bi istraživao kako i koliko brutalne scene utječu na psihofizičko zdravlje onih koji to gledaju.

Tzv. TV iscjelitelji u noćnim programima predstavljaju se kao vidovnjaci, vračare, numerolozi, doktori duše... Oni privlače brojne gledatelje koji svojim (plaćenim) pozivom očekuju spas. Lakovjerni gledatelji bježe u iracionalni svijet, vjerujući da će im ti “spasitelji” ponuditi neko rješenje za njihove probleme. Ta je vrsta manipulacije s malih ekrana vrlo fluidna, a one koji traže pomoć može odvući u još veće stanje očaja. Zar se treba čuditi što je Marc Dutronx, osuđen 2004. u Belgiji zbog otmice i silovanja šest belgijskih djevojčica i djevojaka tijekom 1995. i 1996. godine, od kojih su četiri preminule, dobivao brojne podrške adolescentica, od molbi za dopisivanje i igračaka do ljubavnih ponuda? To je za novine Le Soira “novi fenomen”. Međutim, dječji psihijatar Jean-Yves Hayez ispravno tvrdi da je Dutronx u “očima nezrelih adolescentica žrtva sustava. Njih privlači zabranjeno i opasno. Uspoređuju svoja loša iskustva s neshvaćanjem od strane odraslih sa zatvorskom kaznom Dutronxa kao žrtve državnog sustava.”

Istraživanja pokazuju da svaki drugi glazbeni videospot sadržava nasilne scene. Tako Roberts sa suradnicima (2003.) navodi da spotovi vizualiziraju slike s nasilnim scenama i zato su efektniji nego sama glazba ili (neprimjereni) tekstovi u pjesmama. (D. F. Roberts u zborniku radova “Media violence and children”) Evo kako jedan tinejdžer komentira nasilje na televiziji: “Mi mladi koji rastemo uz televiziju imamo priliku gledati nekoliko puta na dan smrt životinja i ljudi, od kojih najveći broj bude ubijen. Imamo priliku svakog dana vidjeti masakre ljudi i životinja. Ubojstvo postaje svakodnevna pojava u našem životu, ali možemo li mi upotrijebiti znanja gledajući nasilje? Očekujete li od nas da, kada se posvađamo na ulici, potegnemo jedno na drugo pištolj i poubijamo se kao što to čine junaci u nasilničkim filmovima kojima nas svakodnevno drogirate? Prisiljavajući nas da gledamo ubojstva i uništavanje stvari učite nas da stvari nemaju nikakvu vrijednost, da život životinja nema nikakvu vrijednost, da život čovjeka nema nikakvu vrijednost, da je planet pakao u kojem svatko može uništiti sve i svakoga samo ako se nekome prohtje. I vrijedi li da roditelji opominju za nasilničko ponašanje kada je na televiziji bilo prikazano nešto drugo? Nemojte reći da volimo gledati nasilne filmove. Morao ih je netko prethodno snimiti, netko drugi kupiti, netko treći odobriti njihovo prikazivanje i netko četvrti ih prikazati i stvoriti nam naviku privikavanja na sve to kao normalno. Zato opominjem - ne uči me ubijati! Uči me stvarati, davati, razumjeti i voljeti!”(www.nahla.ba; 2002.)(Z.MILIŠA)