Kada nekoga nazovete Čileancem, ne pada mnogima prvo na pamet književnik Pablo Neruda, general Pinochet, tenisač Marcelo Rios ili nogometaši Zamorano, Salas ili Alexis Sanchez.
“Čileancima” smo prozvali sjajnu generaciju tada mladih reprezentativaca Jugoslavije koja je 1987. godine upravo u Čileu osvojila naslov juniorskih prvaka svijeta. Uz tadašnjeg izbornika Mirka Jozića (poslije izbornik i hrvatske seniorske reprezentacije) okosnicu “čileanske” reprezentacije činili su poslije poznati hrvatski nogometaši Davor Šuker, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban, Robert Jarni, Igor Štimac, prerano preminuli Dubravko Pavličić i pričuvni vratar Tomislav Piplica (poslije branio za BiH), od kojih su prva petorica planetarnu slavu stekla osvajanjem trećeg mjesta za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu 1998. godine.
ČILE 28 GODINA POSLIJE
Upravo su te “francuske” 1998. godine rođeni mladi hrvatski nogometaši koji su ove godine nastupili na Svjetskom prvenstvu za igrače do 17 godina, koje je također održano u Čileu. Dosta je stoga simbolike, pa smo vjerovali da sadašnji tinejdžeri mogu ponoviti uspjeh u Čileu svojih mnogo poznatijih prethodnika. Nisu došli do naslova, no plasmanom u četvrtfinale (pobijedili i kasnije svjetske prvake Nigerijce) pokazali su kako se hrvatski nogomet ne treba brinuti za budućnost, a igrači poput Brekala, Mora, Šempera, Majića ili Lovrena sigurno imaju potencijal dostići slavu “prvih čileanaca”.
U stožeru hrvatske U-17 reprezentacije Hrvatske u Čileu bili su i Osječani. Prvi asistent izborniku Dariju Bašiću bio je Petar Krpan, također član brončane “francuske” generacije. Ekonom je bio Milan Vincek, a šef liječničke službe također Osječanin, dr. Želimir Orkić. Nihov dojam Čilea može se sažeti u nekoliko rečenica. Zemlja koja ima sve karakteristike bilo koje latinoameričke zemlje.
- Zemlja divnih i susretljivih ljudi, ali s velikim razlikama, posebice uvjetima života. Primjerice u Santiagu su u centru grada golemi neboderi poslovne zone kao u najrazvijenijim svjetskim zemljama s dijelovima grada u kojima je standard veći negoli u nas, no čim odete malo u predgrađe, susrest će vas siromašni kvartovi gdje živi stanovnišvo koje doslovce jedva preživljava - priča Petar Krpan koji je zbog obveza s godinu dana mlađom selekcijom napustio Čile odmah nakon otvorenja s domaćinom u Santiagu.
Osim glavnog grada naši su reprezentativci upoznali još gradove Vine del Mar, Coquimbu, Concepcion i Chillanu, gdje su igrali svoje utakmice.
- Premda se nalazi na njihovoj termalnoj rivijeri Chillana je jedini od tih gradova koji nije turistički. Osjetili smo to i šećući gradom jer su se jedino tamo okretali za nama. Turisti i stranci tamo baš nisu uobičajena pojava. Inače, osobno me oduševio Concepcion. Sve su to gradovi turistički orijentirani, ali više za domaće i latinoameričko tržište - navodi dr. Orkić, kojeg je oduševljavao i jedinstveni čileanski kontrast.
Iznad svih gradova koji leže na oceanu u daljini se itekako dobro naziru Ande. Inače, područje cijele zemlje je itekako trusno. Čile je “svjetski prvak” po učestalosti potresa, premašuje čak i Japan. Upravo je u Concepcionu, u kojem su naši nogometaši svladali vršnjake iz Njemačke u osmini finala 27. veljače 2010. zabilježen potres od čak 8,8 Richtera, što je izazvalo i tsunami. Svjetski rekord je ipak zabilježen u gradu Valdiviju, 848 km južno od Santiaga, gdje se 1960. zemlja tresla na čak 9,5 stupnjeva Richtera. I mladi hrvatski nogometaši su osjetili podrhtavanje tla.
- Osjećaj je kao kada u Strossmayerovoj prođe tramvaj. Domaći su navikli na to, pa su nam sugerirali da ako oni ne paničare, da i mi ostanemo mirni.
Naravno, najveće vidljive razlike Čilea su one u standardu i načinu života građana. Premda većina kvartova živi “europskim” načinom života, ipak su domaći sugerirali da se ne šeće okolo zbog mogućnosti pljačke.
LUTKE ČUVAJU KUĆE
Osim naravno kuće ograđene ogradom sa šiljcima, bodljikavom žicom i provedenom strujom primijetili su Osječani još nekoliko zanimljivih sigurnosnih detalja.
- Sve kuće u prozorima imaju velike krpene lutke ili poput onih naših što se na selima drže iznad kreveta, samo naravno puno veće. Na taj način provalnik bi mogao steći dojam da je netko u kući. Drugi je da ljudi biciklom ulaze u dućan, dođu s njim praktički do pulta jer ga zbog straha od krađe ne žele ostaviti ispred dućana, pa makar ga i zaključali.
Velika razbojstva korijen imaju sigurno u velikim socijalnim razlikama. One su u Čileu nastale i zbog prilično nakaradnog koncepta, koji je u sklopu svojih gospodarskih reformi pokrenuo general Augusto Pinochet nakon što je s vlasti srušio socijalističkog predsjednika Salvadora Allendea, čiji je uostalom Pinochet bio i zapovjednik vojske. Naime, generalova je ideja bila da kompletan kapital i vladavina zemlje bude u rukama šest bogatih obitelji.
- Neobjašnjivo je, primjerice, da Čile ima gotovo pet tisuća kilometara obale, ali da postoji vrlo malo malih ribara koji izlovljavaju ribu. Svi poslovi su u rukama velikih kompanija - priča dr. Orkić.
Koncept da cijelom zemljom “trese” šest obitelji itekako nam je poznat, ali smo o tome negdje čuli mnogo bliže od Čilea. Premda, koliko se sjećamo, ideja je bila o 200 bogatih obitelji.
Piše: Krešimir LACKOVIĆ
HRVATI U ČILEU
Vidovic, a ne govori hrvatski
Hrvatska zajednica u Čileu broji oko 380 000 ljudi grupiranih uglavnom na sjeveru oko Antofagasta, u području oko glavnog grada Santiaga te na jugu oko Punta Arenasa. Najvećim dijelom su doselili početkom 20. stoljeća. Na mnogim mjestima susretali su se s unucima iseljenih Hrvata koji se ponose svojim podrijetlom, ali na žalost vrlo malo njih ili gotovo nitko ne govori hrvatski. “Na aerodromu susretnemo dečka kojem piše da se preziva Vidovic. Objašnjava kako mu je djed došao iz Hrvatske i da se osjeća Hrvatom, ali hrvatski ne govori. Tek smo se susreli sa starijim doseljenicima koji nisu zaboravili naš jezik”, kaže dr. Orkić. Svakako najpoznatiji Hrvati u Čileu su Lukšići. Uspon glave obitelji Adronika započeo je u vrijeme vladavine Pinocheta premda s generalom nije bio u dobrim odnosima na početku vladavine. Lukšić je naime paktirao i sa Salvadoreom Allendeom, što mu je Pinochet zamjerio pa su bile potrebne godine “izglađivanja odnosa”. Danas su Lukšići među najbogatijima u Južnoj Americi. Mediji i ljudi skloni njemu opisat će njegov uspjeh “spojem prodornosti, proračunatosti i sreće”. S druge strane Lukšići su u Čileu simbol krupnog kapitala. Aktualnoj predsjednici Čilea, ljevičarki Michelle Bachelet, čiji je otac ubijen u zatvoru jer je podržavao Allendea, simpatizeri su itekako zamjerili druženje s Lukšićem.
ZDRAVSTVENA NJEGA
Privatne bolnice bolje od hrvatskih
Više na žalost nego na sreću dr. Želimir Orkić je imao prigodu vidjeti kako izgleda jedna čileanska bolnica iznutra. Pred kraj utakmice s Njemačkom u Concepcionu Vinko Soldo slomio je nos, a prijelom je zahtijevao operativni zahvat. Odmah je istu noć u pratnji dr. Orkića i Helene Puškar iz HNS-a, koja je bila prevoditeljica za španjolski, odveden u hitni prijam jedne privatne bolnice. Kako je nogometaš još maloljetan, dr. Orkić je prenoćio s njim u bolnici. “Ne znam kako je u državnim bolnicama, ali uvjeti i standard u ovoj bolnici bolji su nego kod nas. S liječnikom komuniciraju preko maila. Odmah su mu poslali snimke i na osnovi toga je zaključio kako je potrebna operacija. Jedina je velika zamjerka što kompletno osoblje ne zna engleski, pa je uloga kolegice Helene u tome bila jako bitna”, priča dr. Orkić, kojem su cijelo vrijeme u Čileu pomagali fizioterapeuti Zlatko Lozer i Goran Beloglavec.
COLO COLO I UNIVERSIDAD
Nogomet je “druga religija”
Kao i u svim južnoameričkim zemljama, nogomet je u Čileu “druga religija”. Nogomet je postao top-tema posebno ove godine nakon što je Čile osvojio Copa Americu, nogometno prvenstvo Južne Amerike. Jedan od najvećih uspjeha čileanskog nogometa, ali i sporta općenito, potpisuje i naš trener Mirko Jozić, koji je 1991. godine s Colom Colom osvojio Copa Libertadores (južnoamerička liga prvaka). Inače, golemo je rivalstvo između Cola Cola i Universidad Chilea, bazirano na socijalnim razlikama. Colo Colo je narodni klub nižih slojeva, dok je Universidad, samo mu ime kaže, akademski klub. Vrlo popularan je i treći klub iz Santiaga Universidad Catolica, čije su terene koristili i naši nogometaši. “Imaju vrhunske uvjete u rangu najboljih europskih klubova. Inače, prvi dan su nam domaćini dali na korištenje teren kluba naših iseljenika koji se zove Croata. Kako je pun 'džombi', nismo mogli tamo ostati do kraja”, kaže Petar Krpan.
RADOVI U SVLAČIONICI
Nisu povjerovali u slučajnost
Sjećamo se neposredno uoči otvorenja Svjetskog prvenstva u Brazilu na stadionu u Sao Paulu još se “šarafilo” po tribinama. Stadioni za SP u Čileu bili su sređeni jer je na njima ovo ljeto igrana Copa America. Međutim, naše je nogometaše na nacionalnom stadionu u Santiagu uoči prvog susreta s Čileom dočekala neugodnost. “Ušli smo u svlačionicu namijenjenu nama kada nas je dočekala prašina i radnici. Bušili su i kopali, navodno je pukla neka cijev pa su podigli pločice. Iskreno, ne vjerujemo baš u slučajnost. Ipak smo igrali protiv domaćina”, otkrio je Krpan.