S arabistom Danielom Bučanom, stručnjakom za vanjsku politiku i bivšim veleposlanikom u Egiptu i Grčkoj, razgovarali smo o terorističkom napadu u Parizu, njegovim uzrocima i posljedicama.

Zemlje EU aktivirale su članak ugovora EU o “uzajamnoj obrani” i ujedinile se u borbi protiv terorizma. Zašto su izbjeglice podijelile EU, a terorizam ih je ujedinio?

- Temeljna razlika između fenomena migrantskog vala i terorizma je u tome što neke zemlje migrantski val vide kao prijetnju svome nacionalnom identitetu, kao mogući veliki socijalni i financijski teret koji nisu spremne prihvatiti, a druge kao pojavu na kojoj trebaju potvrditi vrednote (solidarnosti, humanizma itd.), što se definiraju kao zajedničke europske. Ovisno o tome kako ga percipiraju, zemlje se odnose prema tom fenomenu. Za razliku od toga, terorizam sve zemlje vide kao izravnu prijetnju od koje se treba obraniti i zato su u tome jedinstvene. Nema zemlje koja se neće braniti od ugroze terorizma, zbog čega su u tome sve zemlje EU ujedinjene, a pitanju prihvaćanja tereta (socijalnog, gospodarskog, kulturnog) pristupaju ovisno o veličini, gospodarskoj snazi, potrebi za jeftinom radom snagom i drugim konsideracijama, koje mogu biti vrlo različite od zemlje do zemlje.

Slično je i s odnosima s Rusijom. Hoće li današnje približavanje i slični stavovi prema ovom slučaju biti brzo zaboravljeni ako opasnost od ISIL-a bude smanjena?

- Glede pitanja odnosa s Rusijom sve zemlje EU nemaju posve jednaka iskustva s bivšim SSSR-om te od današnje Putinove Rusije i onoga što percipiraju kao njezine ekspanzionističke tendencije neke (posebno Poljska, baltičke zemlje i sl.) strahuju da bi mogle na izravan ili neizravan način biti žrtvom širenja ruske interesne sfere. Što se tiče pitanja hoće li zajednički stav prema terorizmu biti zaboravljen ako opasnost od ISIL-a bude uklonjena ili bitno smanjena, podsjetio bih da je prijetnja terorizma bila prisutna i prije nastanka ISIL-a, odnosno da eventualno uklanjanje ISIL-a neće značiti i uklanjanje drugih uzroka koji su doveli do pojave islamističkog terorizma.

Je li u Francuskoj zakazao sustav zajedničke EU zaštite od terorističkih akcija ili je takve napade u pojedinačnim napadima nemoguće uvijek preduhitriti?

- Najprije treba načelno reći da obrana od terorističkih napada nikad ne može biti stopostotna; osnovna značajka terorizma jest da “udara iznenada”, i to na ciljeve koji nisu branjeni, štoviše, koji se, praktički, ne mogu braniti. Jer cilj terorističkog napada može biti bilo što, zapravo sve. Kako braniti svako mjesto na kojem se okupljaju ljudi? Kako braniti svaki trg, svaku ulicu? Kako braniti svaku skupinu građana? Kako braniti čak i svakog pojedinca (zamislite koliki je broj pojedinaca - od političara do svih ljudi od javnog značenja!)? Nema toga sustava koji može ne samo predvidjeti nego i ujedno učinkovito osigurati sve potencijalne mete terorističkih napada.

Što je glavni uzrok višegodišnjeg nezadovoljstva dijela arapskog svijeta, koje posljednjih godina svako malo eskalira, a sada se prelilo i na europski kontinent?

- Uzroka ima više. S jedne strane to može biti nezadovoljstvo postojećim režimom u određenoj zemlji, kako su to pokazale pobune pod zajedničkim nazivom “arapsko proljeće” (po ugledu na demokratska gibanja u istočno-europskim zemljama, a što je, po mome mišljenju, netočno, jer se pokazalo da je najčešće na valu tih pobuna isplivala ova ili ona inačica islamizma, za što postoje duboki razlozi). Osim toga, postoje i uzroci koji su određeni globalnim međunarodnim i geostrateškim odnosima, i koji su, mogli bismo uvjetno reći, općemuslimanski, odnosno proizlaze iz općenito podčinjenog položaja većine islamskih zemalja u međunarodnim odnosima. No mogli smo vidjeti da su ti uzroci zajedno često tvorili jedinstveni sklop koji se prometnuo u plodno tlo za pojavu i jačanje terorizma, koji se, kako kažete, prelio i na europski kontinent.

Naime, u mnogim arapskim zemljama došlo je do pobune puka protiv postojećih režima kojima je narod bio nezadovoljan (Tunis, Egipat, Libija, Sirija...), što je – ako nije bilo inducirano, kako su neki skloni misliti, od nekih velikih sila, ponajprije SAD-a – u nekim situacijama postalo povodom za vanjsku, zapadnu intervenciju, primjerice, u Libiji, pa onda u Siriji. Razlog tome moguće je vidjeti u onome što nazivam nestankom sovjetskoga bloka, to jest nastojanjem SAD-a da iščezlu ravnotežu zamijeni širenjem svoje interesne sfere. Zbog toga su zapadne sile potražile saveznike u oporbenim i pobunjenim snagama u tim zemljama; osobito značajan primjer je upravo Sirija. Zapad je naoružao te grupacije, podupro ih logistički i organizacijski i tako ih ojačao do neslućenih razmjera. Pri tome se vodilo načelom “neprijatelj moga neprijatelja (u ovome slučaju neprijatelj Bašara al-Asada) moj je prijatelj”, ne vodeći računa o odabiru takvih “prijatelja” odnosno saveznika. U Siriji su to, među ostalima, bili takozvana Fronta An-Nusra, koja je odvjetak Al-Ka'ide i grupacija koja je na kraju osnovala takozvani ISIL! Pri tome je bilo neizbježno da te skupine pribjegnu terorizmu, koji je, u osnovi, oružje slabijega. Kako su često u borbi s režimom koji raspolaže snažnom policijom i vojskom poduzimali terorističke akcije u svojoj zemlji (u Egiptu, primjerice, godinama izvode takve akcije), tako su i u borbi protiv Zapada – u prvome redu SAD-a, koji percipiraju kao onu silu koja njihove zemlje drži u podčinjenosti i eksploatira, i pritom hoće nametnuti ono što oni vide kao tuđinsku ideologiju i društveno uređenje (demokraciju) – posegnuli za terorizmom.

Kakva je u tome uloga migracijskih procesa s tog područja prema Europi?

- Migracijski val nije nužno dio toga procesa. No svakako kao sigurno treba pretpostaviti da goleme mase migranata mogu biti iskorištene kao vrlo učinkovito sredstvo da se u zapadne zemlje, pomiješane s tim masama, infiltrira i teroriste. Treba imati na umu i drugu mogućnost, da se iz povećanog broja muslimana u zapadnim zemljama naknadno regrutiraju potencijalni teroristi. Uostalom, golema većina muslimana u zapadnoeuropskim zemljama, među kojima su se – kako su to pokazali i događaji u Francuskoj – regrutirali teroristi, zapravo su imigranti, odnosno djeca imigranata. Jer ne smijemo smetnuti s uma da je vrlo velik broj muslimanima koji žive u zapadnoeuropskim zemljama nezadovoljan svojim socijalnim i ekonomskim statusom.

Je li ponašanje SAD-a i europskih partnera prema arapskom pitanju, od povlačenja umjetnih granica trokutom i ravnalom, iskorištavanja resursa do prenagljenih vojnih intervencija, glavni uzrok onoga što se Europi danas događa?

- To pitanje izravno se nastavlja na spomenute vanjske utjecaje, na ono što se događa s muslimanima u zapadnoeuropskim zemljama. Osim u nekim slučajevima izrazito proizvoljno uspostavljenih granica, osim duge povijesti kolonijalne podčinjenosti i potom postkolonijalnog kontinuiteta podčinjenosti u novim okolnostima, nakon raspada istočnoga, sovjetskog bloka, odnosno iščeznuća globalne geostrateške ravnoteže, u području Sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka u gotovo svim zemljama toga područja došlo je do političkih potresa i u mnogim slučajevima do vojne intervencije vanjskih sila, poglavito SAD-a. To što se događalo i događa imalo je reperkusije i na raspoloženje muslimana u zapadnoeuropskim zemljama, odnosno na širenje ideologije islamizma, koju se općim imenom naziva salafizmom, što je okvirni naziv za više inačica fundamentalizma, od kojih je jedna, recimo, vahabizam (prisutan i u BiH). Salafizam se u Europi širi poduprt financijskom i drugom pomoći Saudijske Arabije, umnogome kroz mrežu islamskih centara kojima upravlja Rabita (Svjetski islamski savez). Iako se u njima ne propovijeda nasilje (bar ne službeno), propovijeda se raskid s europskim vrednotama i inzistira na strogo islamskom načinu življenja. Posljedica je sve izraženija radikalizacija muslimana u zapadnoj Europi, koja je osobito zahvatila mlade, čak i u drugoj ili trećoj generaciji doseljenika.

ISIL u svojim porukama sada spominje Washington kao mjesto mogućeg sljedećeg udara. Tko je, prema vašem mišljenju, danas najizloženiji mogućem novom udaru – Europa, SAD ili Rusija?

- Za ISIL neprijatelji su svi koji nisu muslimani, a osobito oni koji su svojom moći paradigma Zapada, koji se percipira kao neprijatelj islama. U strateškome smislu za ISIL su SAD, Europa i Rusija jednako veliki neprijatelji; pitanje tko je izloženiji novim terorističkim napadima bit će stvar taktike i prigode.

Koliko je Hrvatska u svemu tome ugrožena, unatoč svom prilično humanom stavu vlasti i naroda prema izbjeglicama koje su prelazile preko naše zemlje?

- Hrvatska je dio zapadne kulture i civilizacije, a i formalno je pripadnica političko-vojnih struktura Zapada, kao što su Europska unija i NATO. Stoga je i Hrvatska ugrožena. Treba, uz to, imati na umu da je inačica islamizma koja je temelj ISIL-a krajnje radikalna – ISIL ne krije ambiciju da islam raširi diljem svijeta, štoviše, da islam iskorijeni sve druge monoteističke religije...

Kolika je u svemu što se danas događa uloga religije, a koliko je problem u izraženoj socijalnoj nejednakosti?

- Socijalna nejednakost u praktičnome je životnome smislu najbolnija. No s njome se sprežu i druge razlike – vjerske i etničke – koje se od razlika percipiraju kao razlozi diskriminiranosti, kao uzrok socijalne nejednakosti. U kontekstu izražene socijalne nejednakosti i domicilno stanovništvo islam vidi kao razlog zaostalosti muslimana, a muslimani smatraju da su diskriminirani zbog islama. Pripadnost islamskoj vjeri u osnovi je samo različitost, ali se u kontekstu nejednakosti oživljava kao ono na čemu se nejednakost temelji. Ono što hoću reći jest jednostavno to da u radikaliziranim situacijama sve razlike, pa onda dakako i vjerske, postaju motivi sukobljavanja.