Rad na crno: U Vječnom strahu i borbi za kruh radnici pristaju na sve i trpe svašta
Učiteljica upisuje zanimanja roditelja u imenik: „A tvoj tata, što je po zanimanju?“, pita dječačića koji se snuždio i sramežljivo šuti. „No, reci što radi tvoj otac?“, ohrabruje ga učiteljica. A on će odjednom glasno i hrabro: „Moj tata je fušer!“
Nije nikakav vic, nego stvarni događaj u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi i sasvim sigurno može poslužiti kao uvod u temu koja se povremeno i stidljivo, gotovo strašljivo, stavlja na sve veći stol problema u Hrvatskoj. Jer rad na crno, ili stručnije siva ekonomija, u Hrvatskoj je na vrlo visokom neslavnom mjestu. Plaća se ispod stola, u kuverti, ne plaćaju se prekovremeni sati, razni kućanski i drugi popravci i servisi izvode se u „fušu“, bez računa, u kafićima, noćnim klubovima, pa i drugdje. Novac još uvijek ide u privatne džepove mimo fiskalizacije. Tako razni oblici rada na crno u Hrvatskoj, prema procjenama, pojedu i do 30 posto BDP-a, ili 100 milijardi kuna godišnje. Podsjetimo, godine 2013. na europskoj je ljestvici jedino Bugarska bila jača od nas u sivoj ekonomiji s 31,2 posto BDP-a. A mi smo s 28,4 posto BDP-a bili negdje uz Estoniju, Rumunjsku, Litvu... Naravno da se s tim brojkama dosta i špekulira i one nisu uvijek vjerodostojne, uzimaju se svaki put kako kome traba. Boris Feis, tajnik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, o tim nam brojkama kaže:
„Prema DZS Hrvatske udjel sive ekonomije u BDP-u je 10 posto, prema Svjetskoj banci 27 posto, a prema Eurostatu oko 15 posto... Dakle, ne postoji točan izračun koliko je iznos sive ekonomije u BDP-u, ni koliko ljudi radi u njoj. Naša procjena je oko 100.000 ili šest posto aktivnog stanovništva. Ljudi u neaktivnosti nisu nezaposleni, prema definiciji Međunarodne organizacije rada. Tu mogu biti domaćice, umirovljenici, obeshrabreni radnici, invalidi itd. Isti mogu, ali ne moraju, biti u sivoj ekonomiji.“
TKO PREDNJAČI?
Naravno da siva ekonomija i rad na crno, koji su pod slabom ili nikakvom kontrolom, pa i svi oblici prijevara na tom planu, multipliciraju razne i različite negativne brojke. Male plaće i silno velika nezaposlenost glavni su razlozi zašto o tome radnici šute. U nuždi su i ne razmišljaju kako su baš oni ti koji najviše gube. Bez zdravstvenog su osiguranja, a imat će i manje mirovine. Ne čudi zato što neke procjene kažu da se u Hrvatskoj oko dvije trećine sive zone odnosi i na neprijavljeni rad. Naravno da stanje u društvu, kao što su kriza i siromaštvo, uvijek pogoduje radu na crno. Ali, rad na crno indirektno pomaže i vlasti. Ljudi koji su u zoni sive ekonomije i rade na crno ipak su tiši jer nisu na ulici. Zato za vlast i nisu tako velika opasnost i potencijalna socijalna bomba koja bi mogla eksplodirati. S druge pak strane siva ekonomija predstavlja veliki problem, i ne samo u Hrvatskoj, a o uspješnosti njezinog suzbijanja i te kako ovise prihodi državnog proračuna, pa i kvalitetniji život svih građana. Jer, ne smije se zaboraviti da pri svakoj kupnji svaki građanin izdvaja dio novca za sigurnije i bolje sutra, za vrtiće, škole, bolnice... Zato se i valja boriti protiv mnogih obveznika fiskalizacije koji kradu neizdavanjem računa i drugim prekršajima u proračun uplaćuju samo manji dio tog novca građana, svjesno izbjegavajući plaćanje poreza, a glavninu novca zadržavaju za sebe. Kada se vode ekonomske rasprave uglavnom se govori o velikim razmjerima sivog gospodarstva, koje obuhvaća različite djelatnosti koje se pružaju od gotovo legalnih transakcija pa do kriminalnih djela.
Tako su iz Hrvatske gospodarske komore upozorili kako je jači rast sive ekonomije koja je tradicionalno najizraženija u djelatnostima u kojima ju je relativno teško kontrolirati - trgovina, građevinarstvo, ugostiteljstvo i turizam. HGK-ovi analitičari upozorili su i na činjenicu kako je prema anketnim podacima 2014. godine broj zaposlenih iznosio 1,566 milijuna, što je bilo čak 224.000 više nego prema registriranim podacima koji stoje zapisani u administraciji. Naravno da se to tumači kako vrlo velik broj osoba radi, a za njih se ne uplaćuju doprinosi. Osim toga, neki rade i dok se pri HZZ-u vode kao nezaposleni i k tome primaju naknadu za nezaposlene. Bez obzira na to što brojka od 224.000 radnika na crno možda i nije posve točna, ona pokazuje zabrinjavajuće stanje i govori o nedostatku prave kontrole. Uz to, upućuje i na to kako je u Hrvatskoj isplativije raditi u sivoj ekonomiji nego u legalnoj, uz naznaku da je pokretanje poduzeća u Hrvatskoj još uvijek sporo, skupo i teško. Kako sve te probleme riješiti, kako izići iz čarobnog kruga u kojem se muti na sve načine, varaju radnici i država? Znanstvenici, i ne samo oni, reći će kako valja rješavati uzroke, a ne posljedice, pa tako Predrag Pejaković, znanstveni savjetnik u Institutu za javne financije, kratko nabraja glavne probleme: „Uzroci poboljšanja kvalitete pružanja javnih dobara, smanjivanje neučinkovitosti i bolja pozornost kontrole javnih sredstava, ublažavanje razne i često nepotrebne regulative i kompliciranog poslovanja i konačno, smanjivanje poreza.“
BESKRUPULOZNI POSLODAVCI
A kako stanje u hrvatskoj sivoj ekonomiji i radu na crno vide oni koji bi trebali štititi radnike - sindikati i njihovi čelnici? Kakva rješenja nude? Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS) ističe kako siva ekonomija doista u krizi uvijek buja. „Međutim, u Hrvatskoj je ona imala značajan udjel u ukupnom gospodarstvu i prije krize“, ističe Sever. „Nje ima i u visoko uređenim razvijenim zemljama duge demokratske tradicije, ali u mnogo manjem obujmu nego u tranzicijskim zemljama i Hrvatskoj kao dijelu tih zemalja. Siva ekonomija još je snažnije izražena u mnogim zemljama koje bi mogle nositi naziv zemalja u razvoju ili nerazvijenih zemalja. Ponekad, bez obzira na proračunske gubitke, na sivu ekonomiju i vlasti zemalja u dubokoj gospodarskoj i socijalnoj krizi gledaju kroz prste jer posluži kao svojevrstan socijalni amortizer u uvjetima u kojima, kada ni nje ne bi bilo, prijeti opasnost socijalnog bunta i nemira vojske nezaposlenih i nezadovoljnih. Sama po sebi siva je ekonomija višestruko zlo. Na jednoj strani riječ je o neprijavljenom radu i njenim drugim pojavnim oblicima, pri čemu država ostaje bez značajnih sredstava vezanih uz uplate poreza i doprinosa. Pri tome je i svaki onaj koji djeluje u bilo kojem obliku sive ekonomije nelojalna konkurencija onima koji djeluju u legalnoj zoni, bilo da je riječ o tvrtkama, obrtima, pojedincima pa čak i radnicima koji su kroz rad na crno jeftiniji poslodavcu od prijavljenih radnika.“
Da sektor graditeljstva sasvim sigurno prednjači kada su u pitanju rad na crno i siva ekonomija, priznaje i Jasenka Vukšić, predsjednica Sindikata graditeljstva Hrvatske, koja objašnjava kako oni i HUP Udruga poslodavaca graditeljstva, kao socijalni partneri zaiteresirani za održivost i napredak sektora stalno upozoravaju na te i druge negativnosti. „SGH i HUP-Udruga poslodavaca graditeljstva kolektivno pregovaraju o plaćama i drugim uvjetima rada na granskoj razini od 1996. godine, a od 2001. kontinuirano je na naš zajednički zahtjev proširivana primjena granskog kolektivnog ugovora sve do veljače 2015. kada je Zakon o radu odluke ministra stavio izvan snage. Kao socijalni partneri uvidjeli smo da bi proširenje primjene trebalo državi poslužiti kao instrument protiv nelojalne konkurencije i rada na crno, no to nije iskorišteno ni od strane Ministarstva financija ni u postupcima javne nabave i postupcima licenciranja građevinskih tvrtki i nije se kontrolirala isplata plaća i uplata doprinosa prema granskom ugovoru, iako su to bile i zakonske obveze.“
Sever podsjeća i kako „poslodavci koji u cjelini zapošljavaju na crno ili prijave samo dio radnikovih primanja, ili mu ne vrednuju i ne plate prekovremeni rad, ne plate radniku razne dodatke na plaću, koriste upravo jad i nevolju tih radnika kako bi na njima dodatno zaradili. Radnici zaposleni na određeno vrijeme u strahu od neproduljenja ugovora o radu spremni su svašta otrpjeti i prihvatiti, baš kao i nezaposleni koji ili primaju prenisku naknadu za nezaposlene, ili je uopće ne primaju, a trebaju preživjeti i oni i njihove obitelji. Tako i dio umirovljenika čija mirovina nije dostatna za preživljavanje. Jad i nevolja te ljude tjeraju na prihvaćanje raznih oblika rada u sivoj ekonomiji pa čak i da bolesni dolaze na posao raditi na crno. Hrvatska na sve to nije imuna...“
BEZ INSPEKTORA I POLITIČKE VOLJE
Uzroci takvom stanju u Hrvatskoj, prema mišljenju Severa, višeslojni su. Kaže kako je na jednoj strani dosta „šupljikav“ zakonski okvir, pri čemu za nadzor nedostaje ljudi, a zbog velikog broja raznih predmeta u sustavu pravosuđa, dio predmeta padao je u zastaru. Ali, to je donekle umanjeno zakonskim promjenama. Uz to, nerijetko ni kazne za prekršitelje nisu dovoljno stroge te se ponekad takvom poslodavcu „isplati rizik“ jer je velika šansa da neće biti ulovljen, ili, ako ga i ulove, toliko je zaradio u vremenu dok ga nisu ulovili da i kad plati kaznu, još uvijek mu je zarada iz područja sivog ili crnog veća. „Najbolji lijek za borbu protiv sive ekonomije“, ističe Sever „jest gospodarski polet, otvaranje novih radnih mjesta i povećanje potražnje za radnicima, a uz to i zakonsko uređenje sustava, povećanje nadzornih kapaciteta i povećanje kazni za prekršitelje.“
Jasenka Vukšić misli da Državna inspekcija sa svojim postojećim kapacitetima ne može biti dovoljno djelotvorna s obzirom na dimenzije koje poprima rad na crno. O tome kaže: „U prvom redu rad na crno treba prepoznati i definirati da to nije samo rad neprijavljenih radnika, nego da je to ujedno i rad prijavljenih radnika koji nije u skladu sa zakonskim odredbama i obvezama koje poslodavac mora izvršavati. Proširenu primjena kolektivnog ugovora u sektoru graditeljstva te njegovu kontrolu provedbe i dalje smatramo važnim instrumentom u borbi protiv rada na crno i sive ekonomije.“
Vukšić ističe i kako je mehanizme kontrole rada na crno u nas itekako moguće uspostaviti, ali pitanje je samo želimo li mi to uistinu? „U Hrvatskoj, u prvom redu u graditeljstvu, nikada nije bilo prave političke volje da se zaista smanji udjel sive ekonomije i rada na crno u gospodarstvu“, jasna je Vukšić. „Razloge tome možemo tražiti u nekompetenciji ili nezaiteresiranosti političkih struktura za kompleksno rješavanje problema gospodarstva, ali i svjesnom zanemarivanju problema i dopuštanju tih pojava kako bi se izbjegle socijalne tenzije u zemlji, jer ako ne možete učinkovito riješiti probleme gospodarstva i posljedice koje iz toga proizilaze, kao što su nezaposlenost, nelikvidnost i neisplate plaća, onda se toleriraju ove posljedice radi mira u kući.“
Piše: Milivoj PAŠIČEK
JAČANJE SVIJESTI
Radnik na crno najviše šteti sebi
Nužno je jačanje društvene svijesti protiv sive ekonomije i rada na crno. Izdavanje računa za obavljeni posao svakako je dio toga. No, jednako tako i povećanje dohotka stanovništva, jer će tada biti mnogo manje onoga da netko za plaćanje obavljene usluge ili posla kaže: „Ako ne trebate račun, onda je to 25 posto jeftinije.“ Radnik koji radi na crno najveću štetu takvog svog rada osjeti pri izračunu mirovine jer mu na kraju nedostaje uplata pa mu je i mirovinska osnovica mnogo manja. A tada je kasno za bilo što, osim da, ako može i ima prigodu, i u mirovini nešto radi na crno, a sve kako bi on i njegova obitelj preživjeli.
ZA JASNA PRAVILA
Eliminirati sve koji krše zakone
U novi sustav praćenja provedbe zakona i mjera za suzbijanje sive ekonomije i rada na crno sasvim sigurno treba uz predstavnike države uključiti predstavnike radnika i poslodavaca i strukovne udruge. Mislim da je zadnji trenutak da se konačno eliminiraju s tržišta oni poslodavci koji ne poštuju zakone i pravila ove zemlje. Tržište treba imati jasna pravila i okvire, a kolektivni ugovori, kao izvor prava, trebaju se primjenjivati. Osim toga, kao što smo naglasili, da bi borba protiv rada na crno bila efikasnija mora se kontinuirano raditi na razvijanju svijesti svih dionika o posljedicama nelegalnog zapošljavanja i rada na crno i u sklopu toga poduzimati i „pozitivne“ mjere.
JAVNI NARUČITELJI
I „najniža cijena“ potiče rad na crno
Godine 2014. pokrenuta je velika akcija pod nazivom „Fer cijene u građevinarstvu, sigurna radna mjesta, osigurana budućnost graditeljstva“ sa svrhom upozoravanja na posljedice štetnog ponašanja javnih naručitelja za djelatnost graditeljstva i društvo u cjelini. Naime, javni naručitelji u postupcima javne nabave bez izuzetka koriste kriterij „najniža cijena“, tj. prihvaćaju ponude bez osnovne procjene realnosti ponude i bez elementarne analize koliko košta materijal, a koliko rad. Posljedice su takva ponašanja uništavanje radnih mjesta, stečajevi građevinskih tvrtki, uništavanje sustava obrazovanja, posebice strukovnog obrazovanja novog kadra te na koncu siva ekonomija i rad na crno.
Razni oblici rada na crno u Hrvatskoj, prema procjenama pojedu i do 30 posto BDP-a, ili 100 milijardi kuna godišnje.
Rad na crno nije samo rad neprijavljenih radnika, nego je to i rad prijavljenih radnika koji nije u skladu sa zakonskim odredbama koje poslodavac mora izvršavati
JASENKA VUKŠIĆ