Rat je užasan, a u njemu uvijek stradaju najviše oni najbespomoćniji - djeca. Jelena Zera Gavrić iz Vukovara i Sandra Milić iz Sotina su među njima.

Jelena Zera Gavrić imala je devet godina kada je rat došao u Vukovar. Živjela je na Sajmištu, gdje je ostala do kraja rujna. Sjećanja na rat ostala su snažna, a susret s konvojem tenkova koji je žestoko napadao Vukovar iz smjera Petrovaca, ostat će joj zauvijek.

- Brujali su u daljini, poput zla su se približavali, u panici nismo mogli reagirati. Dok smo došli sebi od šoka već su nam se približili i pucali su po nama. Mi smo bježali cestom, nismo smjeli njivama, bilo je minirano - prisjeća se Jelena. Tog dana razorili su im kuću, uništili podrum u kojemu su se do tada skrivali. “Pamtim podrumske priče o Dragi Krajinoviću, plakala sam danima, bio je veliki obiteljski prijatelj, zauvijek ga je odnijela tenkovska granata, nije bio jedini”, prisjeća se Jelena.

Nakon što je JNA zauzela Sajmište, s obitelji se sklonila u vukovarsku bolnicu. Život u bolnici pamti u magli, dječjoj igri koja je redovno bila prekidana pucnjevima, detonacijama, krvlju, zapomaganjem... Strah odraslih prešao je i na nju samu, u bolnici je dočekala svoj deseti rođendan.

Kao jedno od najdramatičnijih iskustava opisuje pad “krmače” na bolnicu. Avionske bombe koja je prošla kroz sve katove bolnice i pala ranjeniku u krevet, samo ih je puka sreća ostavila na životu.

- Istina je da rat u čovjeku budi ono najgore u njemu, isto tako i najbolje. Imala sam priliku upoznati divne ljude koji su taj rat učinili podnošljivijim, moj otac bio je jedan od njih, uvijek je bio za šalu, svaku je situaciju zasladio humorom pa je sve bilo mnogo podnošljivije, dakako bilo je tu i onih od kojih je rat izvukao ono najgore, ali da bismo mogli nastaviti graditi svoju budućnost, moramo se okretati onome boljem - kaže Jelena.

Iz vukovarske bolnice Jelena je izišla 20. studenoga 1991. godine, nakon pada Vukovara. Prema njezinim sjećanjima Vukovar je bio sivi grad, bez drveća, bez ijedne bolje, samo smrt i sivilo. Tog istog dana njezinog su oca zajedno sa svim drugim braniteljima, ranjenicima i civilima odveli na Ovčaru i ubili. Tek kasnije saznali su za njegovu sudbinu. Jelena i danas živi u Vukovaru, zaposlena je u privatnoj tekstilnoj tvrtki kao voditeljica ureda te pokušava graditi bolju budućnost u svome gradu, jer, kako kaže: “Moj grad, svi oni poginuli u njemu, svi oni nestali, kao i svi koji su preživjeli patnje rata, zaslužuju bolju budućnost i zajedno smo je dužni graditi”.

Sandra Milić dijete je nestalog hrvatskog branitelja i za vrijeme rata imala je samo dvije godine. Njezina je priča poprimila svoj oblik tek stasanjem u djevojku, kada joj se majka usudila reći što je kao malena preživljavala u ratnom vihoru. “Već u kasno proljeće bilo je vidljivo u mom mjestu da su odvajanja na Hrvate i Srbe počela pa tako i ratno stanje. Svakim danom nove žrtve, ljudi nestaju po noći. Prvo bombardiranje Sotina bilo je 28. kolovoza 1991. godine, oko 16 sati. Tada su moji shvatili da nam nema druge nego tražiti sigurniju okolinu te smo se s ostalim mještanima uputili prema autobusima koji su preko Lovasa i Tovarnika vozili za Vinkovce. U kući smo do tada živjeli baka, dida, tata, mama, stric i ja kao dijete od dvije godine. Naš autobus tada je uspio doći samo do Lovasa, ali su nas vratili nazad u Sotin. Stric je uspio proći dalje...”, priča svoju priču Sandra.

- Svanuo je i taj 30. rujna 1991. Baka je tatu ujutro ispratila na posao, na farmu Jakobovac. Baka, mama, dida i ja ostali smo u kući. U 8 sati u selo su ušli vojnici JNA na tenkovima i pješadija te su zapalili većinu kuća u selu, bombardirali crkvu. S nama je u podrumu bio kum. Dvorište je bilo puno vojnika te su nas tjerali da iziđemo. Tada su didu i kuma skinuli do gola, vezali za tenk bodljikavom žicom i vukli kroz cijelo selo. Mamu su pod prijetnjom da će ubiti baku i mene otjerali u podrum i silovali, prvo jedan vojnik, pa drugi. Prvog su zvali kapetan Boro, kasnije smo saznali da se radi o majoru JNA Borivoju Tešiću. Baku, mamu i mene, nakon silovanja i mučenja mame, odvezli su u Negoslavce, gdje se sutradan ponovilo isto - priča Sandra potresnu sudbinu svoje obitelji.

Nakon što su ih poslali u Srbiju, rečeno im je da mogu gdje žele, osim u Hrvatsku. Sklonili su se u Makedoniju kod bakinog brata, gdje su provele dva mjeseca. Nakon što su saznali da je djed razmijenjen iz logora u Begejcima gdje je trpio maltretiranja i mučenja, obitelj kreće za Zagreb. “Svoj privremeni dom našli smo u prognaničkom naselju Špansko. Tada je krenula naša uzaludna potraga za tatom. Nakon nekoliko godina i prva saznanja o masovnim grobnicama, uzaludni obilasci, a informacija nema... Tako nam je i danas, 24 godine kasnije. Spremni smo na sve, samo da bismo došli do informacije o tati pa smo tako baka i ja ove godine u Beogradu pričali i s našim bivšim susjedom Srbinom, optuženim za ratni zločin u Sotinu, a koji nam je rekao da su po tatu i ostale Hrvate na Jakobovac došli iz Negoslavaca – kao kazna za stradalu grupu Srba u Vukovaru. Odvezli su ih u smjeru Negoslavaca te ubili. Nečija su tijela pronašli, neka nisu. Moj tata, Boris Rapčak, i dalje se vodi kao nestali - kaže kroz suze Sandra.