Ako pratite glazbu, znate da se svaki tjedan objavi nekoliko desetaka novih izdanja, pa je gotovo nemoguće sve ih popratiti na našim stranicama. A dobre glazbe ima na bacanje, vjerojatno više nego ikada prije, jer u tjednom izboru od četrdeset albuma (koliko ih je, primjerice, izišlo 30. listopada) svatko će pronaći nešto za sebe. Naravno, uvijek možete ići linijom manjeg otpora pa se osloniti na domaće radiopostaje ili, primjerice, na specijalizirane TV kanale koji se bave glazbom, no tada ćete ostati uskraćeni za bezbroj prekrasnih pjesama i albuma kojima smo obasipani.

Iako smo istu temu na ovim stranicama obradili prije nekoliko mjeseci, odlučili smo vam još jedanput predstaviti deset albuma o kojima do sada niste imali prilike čitati na stranicama TV Obzora. No to je samo dio odlične glazbe s kojom se imate prilike svakodnevno susretati, ako to, naravno, želite.

Prošlo je više od desetljeća otkada su nas Šveđani Dungen razveselili svojim prekrasnim albumom “Ta det lugnt”, psych-rock ljepoticom koja je pokušala oživiti navedeni glazbeni smjer, no Gustav Ejstes i njegovi drugovi već su sljedećim albumom krenuli u nove glazbene pustolovine, pa smo uz poneki dobar album, primjerice, Comets On Fire, ostali uskraćeni za još jedan revival. Na svojem novom, osmom albumu, prvom u pet godina, Dungen ponavljaju istu formulu s prethodnog izdanja, a to je savršeni miks popa 60-ih, s neodoljivo sanjivim instrumentalima te povremenim utjecajima Stereolaba i Ennija Morriconea.

Od trenutka kada Laura Burhenn zapjeva u uvodnoj “All My Heart” vjerujem kako ćete se zaljubiti u taj prekrasni i sanjivi komad popa koji je istovremeno melankoličan i sjetan, ali optimističan i neodoljiv. Na svojem trećem izdanju Mynabirdsi su počeli osvajati top-ljestvice, jer svaka od dvanaest pjesama ima potencijal radijskog hita koji se sluša otvorenih očiju i ušiju dok vam srce griju prekrasne simfonije u najboljoj maniri Saint Etiennea i zarazni glas Laure Burhenn, koja će vas natjerati da zboravite Florence i Lanu Del Rey.

Kako je krenulo, El-P i Killer Mike na kraju će ostvariti željeno - ući u Hall Of Fame kao bend, jer osim što su ove godine osvojili nagradu kao najbolji festivalski izvođač, objavili su sjajan remiks-album koji je pokrenut kao šala, a rezultat je jedan od svakako ponajboljih hip-hop albuma ove godine. A “Meow The Jewels” je remiks albuma “Run The Jewels 2”, koji je sklepan od različitih mačjih zvukova. Dobro ste pročitali, od mačjih zvukova, a sav prihod od albuma namijenjen je žrtvama policijske brutalnosti u SAD-u.

Dan Bejar i njegov projekt Destroyer dogurali su do desetog albuma u dva desetljeća karijere. Bejar je svoju slavu stekao kao član The New Pornographers, a u svoje slobodno vrijeme odlučio je s članovima Frog Eyesa i Wolf Paradea osnovati još jedan side-project Swan Lake. Naime, s prošlim albumom “Kaputt” čovjek je doživio neočekivani uspjeh, a “Poison Season” je album prepun barokne atmosfere koji nas svojim zvukovima vraća u zlatno doba Hollywooda i u osamdesete, ali one zbog kojih vam nije neugodno što ste ih voljeli.

Reper iz Toronta Kevin Brererton aka k-os svojevrsni je renesansni čovjek još otkada smo, 2002. godine, prvi put čuli za njega. U međuvremenu čovjek je osvojio tri Juno nagrade, bio nominiran za Grammy te nastupio na Olimpijadi 2010. godine u Vancouveru. Cijele svoje karijere čovjek neprestano pokušava zvučati drukčije, uvodeći u hip-hop različite glazbene žanrove, koji su nekada prekrasni, a nekada i ne baš uspješni. “Can't Fly Without Gravity” njegov je odličan šesti studijski album.

Svijetom glazbe vladaju žene, jer osim što su neprijeporne vladarice top-ljestvica, neka od najoriginalnijih glazbenih izdanja posljednjih godina objavile su žene. Tako je i s Lorely Rodriguez, Njujorčankom koja se potpisuje kao Empress Of, čije su umotvorine postali hitovi na YouTubeu, prije nego što je, 2013. godine, objavila album “Systems”. Dvije godine poslije vratila se s moćnom pločom “Me”, koja je istovremeno pametna i lukava jer uzima ideje svojih heroja i od njih stvara svoj osebujan glazbeni izričaj, koji je rekvijem jednoj propaloj vezi.

U jednom tjednu krajem kolovoza za prvo mjesto britanske top-ljestvice najprodavanijih albuma žestoku bitku vodili su Foalsi i The Weeknd. Naravno, prodaja njihovih albuma je minorna u usporedbi s nekadašnjim brojkama, no činjenica da su takva dva izvođača doživjela to tijekom svoje karijere dovoljno govori koliko se glazbeni svijet mijenja. Uglavnom, Foalsi na svojem četvrtom albumu uspijevaju ponoviti sve dobre fore koje su ispucali na prethodnim izdanjima ili, kako bi rekao brat Sono, “album im je obavijen nekom čudnovatom magijom”, zbog čega ga čovjek jednostavno ne može prestati slušati.

Kao vjerojatno ni u jednim novinama u Hrvatskoj, na stranicama TV Obzora bavimo se metalom, koji posljednjih godina doživljava neviđeni uspjeh, ponajviše zbog toga što su izvođači iz toga žanra odlučili zagrepsti u druge glazbene smjerove pa su albumi Alcesta, Deafheavena i sličnih u vrhu svih ljestvica najboljih albuma godine. No poljska Mgla su tradicionalisti, predstavnici black metala koji donosi pesimizam, očaj i tamu, a njihov treći album poslastica je za sve ljubitelje žanra.

Julia Shammas Holter prije dva mjeseca objavila je hvaljeni album “Have You In My Wilderness”, koji izravne utjecaje vuče iz književnih djela “The Berlin Stories” i “Chance Acquaintances”, a njezin glazbeni stil je svojevrsni miks Nico koja susreće Beach Boyse u prastarom MGM holivudskom studiju. Ponekad je teško pronaći prave riječi za nešto tako nesvakidašnje i lijepo kao što je Julijin četvrti album, koji uvelike nadmašuje sve što je ikada do sada snimila.

Bradford Cox i njegovi Deerhunter miljenici su glazbene kritike diljem svijeta, što nimalo nije čudno s obzirom na to da već cijelo desetljeće izbacuju sjajne albume, počevši s “Cryptograms” (2007.) do pretposljednjeg Monomania (2013.). U međuvremenu Cox se uspijeva pozabaviti i svojim off-projektom Atlas Sound, koji povremeno nadmaši i matični mu bend. Nakon što je krajem prošle godine imao prometnu nesreću, Cox je doživio prosvjetljenje, a to znači da je “Final Frontier” njihov najpitkiji, ako već nije najbolji - album.

Piše: Nikola KUČAR