Mladi reporter informativnog programa Nove TV ove godine obilježio je sedam godina rada na najgledanijoj nacionalnoj televiziji.

- Ne brojim godine koje prolaze, važno mi je samo da uživam u tome što radim. Godine me ne ograničavaju. Ovaj posao nikad mi nije dosadan, uvijek se pojavi nešto novo i drugačije. Kako sazrijevaš, druge ti stvari postaju izazov - rekao nam je Vjekoslav Đaić na početku razgovora.

Vaši prvi novinarski koraci kreću još u gimnaziji. Kako ste se zaljubili u novinarstvo?

- Vijesti me zanimaju otkad sam bio klinac i uvijek me zanimala televizija. Nisu me zanimali čak ni crtići. Radio se dogodio sasvim slučajno, kad sam naišao na oglas na radiju Đakovo, za emisiju 'Žuta minuta' koja se bavila temama za mlade. Tada, u srednjoškolskim danima, to mi se činilo jako zgodnim za nekakav početak. Bilo je zanimljivo. Radili smo jednom tjedno, subotom popodne.

Karijeru na Novoj TV započeli ste u Zagrebu, a onda ste otišli u osječko dopisništvo. Što vam prvo padne na pamet kad pomislite na te dane?

- Dopisnički posao je prekrasan posao, drukčiji od rada u zagrebačkoj redakciji. I za mladog novinara, koji je željan dokazivanja i rada i najprije učenja od iskusnijih kolega, neprocjenjivo iskustvo. Ono što mi prvo padne na pamet je to što sam obišao Slavoniju i Baranju uzduž i poprijeko, nekoliko puta. Uvijek se sjetim tih predivnih pejzaža i boja. I mamine kuhinje. Ondje ima mnogo više izazova nego u Zagrebu jer si sam, ali to što si sam često zna biti prednost jer nisi ograničen. Ovdje nas je stotinu i svatko treba kameru, svatko treba montažu, dok u dopisništvu imaš priliku raditi drukčiju televiziju - da sve pršti od krasne slike, imaš više vremena za snimanje, i u dopisništvima su ljudi drugačiji. Ne mislim na kolege s kojima sam radio, nego na ljude koji žive u Osijeku, odnosno Slavoniji. Drukčiji su, posebni su i imaju neki svoj šarm. Zbog toga mi je bio gušt raditi u dopisništvu.

Zašto ste u vrh svog područja interesa stavili teme vezane uz Europsku uniju i poljoprivredu?

- Zbog toga što sve nas ljude veže jedna stvar – a to je da svi jedemo. Mislim da su teme vezane uz poljoprivredu iznimno važne i da je važno što jedemo. Budući da sam inače sa sela, iz mog Drenja, volim ići na selo i zaviriti u staje u kojima su domaće životinje. A Europska unija zbog toga što nam, prema mom mišljenju, doista diže standarde u nekim stvarima, i nudi nove mogućnosti. Primjerice u obrazovanju. Danas je dostupnije nego ikada otići na studij van. Još jedna velika strast su mi društvene mreže, posebice Twitter, koji i u nas dobiva na sve većem značaju. Objavio sam na diplomskom studiju i znanstveni rad o aktivnosti političara na toj društvenoj mreži, a i tijekom kampanje smo virtualna događanja pratili u Dnevniku. Radili smo ih na našem najvećem videozidu u ovom dijelu Europe.

Možete li našim čitateljima, odnosno svojim gledateljima, približiti kako izgleda proces stvaranja jedne reportaže koju gledamo u Dnevniku? Jasno je da se iza jednoipolminutnog priloga krije mnogo posla...

- Iza svakog priloga krije se mnogo posla - od jutarnjeg smišljanja teme, kad dogovaramo što ćemo uopće raditi, što bi taj dan trebalo zanimati naše gledatelje, do toga koje ćemo sugovornike odabrati, kako ćemo to 'upakirati' da izgleda zanimljivo, da bude dinamično, televizično, da ljudi to gledaju i na kraju krajeva - da shvate. Posebno je zanimljivo raditi neke kompleksne teme koje zatim trebaš pojednostaviti tako da budu razumljive širokom spektru ljudi. Svaki dan je poseban, ali isto tako ima neka pravila. Ujutro uvijek imamo kolegij na kojem svi ravnopravno raspravljamo o stvarima koje se taj dan događaju i koje bismo trebali raditi. Poslije kolegija zovemo ljude, dogovaramo izjave, idemo na snimanja, na teren. Uvijek se tu nađe i koja minuta pa se popije i kava s kolegama i malo se pročavrlja. Na televiziji je zanimljivo što ima dana kad ujutro počneš raditi jedno, a do navečer završiš radeći nešto sasvim deseto, i u tome je čar televizije. Od svega su mi najdraža javljanja uživo, što je, uza sve ostalo, kruna mog radnog dana, kad ulaziš u dnevni boravak svojih gledatelja.

Dvije vaše reportaže emitirane su na CNN-u. O čemu je točno riječ i kako ste se osjećali kad ih je ugledna emisija “CNN World View” uvrstila u svoj izbor?

- Prva reportaža govorila je o čovjeku koji čuva ovce u minskom polju, a druga je zapravo za specijalno izdanje CNN-ove emisije u povodu tridesetog rođendana. Odredili su neke ključne događaje u tih 30 godina i pitali ljude gdje su bili u to vrijeme. Mene su također pozvali da pridonesem tome. Prisjetio sam se posjeta pape Ivana Pavla II. Osijeku. Super je osjećaj kad vidiš sebe u emisiji na CNN-u koju gleda cijeli svijet. Bude ti drago, pogotovo kad si jako mlad kao ja tada, pa ti je to sve na svijetu i jako si ponosan. Ali ne treba se zanositi time, jer kad brzo poletiš, brzo i padneš.

Koje su vam najreportaže koje ste pokrili od 2008. godine do danas?

- Definitivno mi je jedan od najdražih specijala bio ulazak Hrvatske u Europsku uniju, fenomenalan projekt. Taj dan radili smo hrpu javljanja uživo s trga; ja sam bio među ljudima. Cijeli taj program bio je svečan. Sjajno je biti dio jednog takvog povijesnog događaja. Bilo je još meni dragih reporaža, kao što je zipline preko kanjona Cetine, pravi adrenalinski izazov. A uvijek mi je drago otići na Đakovačke vezove ili na Vinkovačke jeseni, jer sam ipak iz tog kraja pa mi je to poseban osjećaj.

Jeste li se iznenadili kad ste, kao najmlađi na top 10 listi, prema nedavnom istraživanju MediaNeta proglašeni jednim od najboljih TV novinara?

- Jako sam se iznenadio devetim mjestom na listi, uopće nisam očekivao da će se takvo što dogoditi. Na listi su neki moji stariji kolege koji su mnogo iskusniji, a u samom vrhu je naša Ivana Petrović, koju beskrajno cijenim i uvažavam. Svoj posao ne radim zbog nagrada i priznanja, ali kad se i to dogodi, naravno da se čovjek osjeća lijepo zbog toga. A i poticaj je da budeš bolji i više se trudiš. Drago mi je što je listu odredila struka - PR-ovci, novinari i studenti novinarstva, što dodatno daje na težini.

Svojedobno ste napravili i nekoliko priloga za  “Provjereno”
- Napravio sam nekoliko putopisnih stvari, a jedna od  najdražih reportaža mi je putopis iz Tokija. Ondje sam bio  zajedno s ansamblom Lado na njihovoj turneji. Japan me je  definitivno oduševio, iako uopće nisam obožavatelj istoka i  istočnih kultura. Fascinirali su me ljudi, njihov način života,  disciplina i općenito taj mentalni sklop da je društvo važno i  da je važno kako ćeš ti doprinijeti da bi društvo bilo bolje,  prosperitetnije i uspješnije. Baš su posebni i drugačiji. Ali  ipak nisam siguran da bih mogao ondje živjeti.

Zbog prirode posla mnogo ste putovali, posjetili mnoge  sajmove, konferencije i ostala događanja. Što će vam ostati u  posebnom sjećanju, gdje biste se rado vratili?
- Berlin će mi ostati u posebnom sjećanju zato što sam ondje  bio na najvećem poljoprivrednom sajmu u Europi i tamo  nema čega nema, od bivoljeg čipsa, milijarda vrsta sireva, do  poljoprivredne mehanizacije. Toliko je ogromno da ti  trebaju tri dana da sve prehodaš i detaljno razgledaš. Bio  sam pet dana na poziv njemačkog veleposlanstva, upoznao  sam Berlin i neke nove kolege i kolegice iz svijeta, i to mi je  bilo odlično iskustvo. Strasbourg mi je vrlo drag i zapravo je  jedan od razloga zašto sam se konačno odlučio učiti  francuski jezik.