J esen i dio zime idealno su vrijeme za sadnju svih biljaka, a pogotovo stabala. Svoju konačnu veličinu i ljepotu mnoge vrste dostižu tek nakon 15-20, pa i više godina.

Upravo je to razlog što se često pri sadnji stabala prave kardinalne pogreške, pa upravo onda kada nam biljka daje svoj maksimum, moramo je ukloniti jer preraste sadno mjesto. Kako bismo to izbjegli, moramo se od početka voditi nekim smjernicama.

Prvo i najvažnije je znanje o tome kakve će dimenzije stablo imati u svojoj punoj zrelosti. Još je važnije voditi računa o dovoljnoj udaljenosti sadnice od objekta, zida, ceste ili staze jer će svojim granama u budućnosti oštećivati fasadu ili oluk, a korijenjem podizati stazu ili rušiti ogradni zid.

Neke vrste imaju glavnu žilu srčanicu koja ide u dubinu i rijetko se širi postrano. Stoga su takve vrste (npr. cedrovi) pogodne za sadnju uz staze i putove jer ih neće oštećivati. Druge vrste poput pinije, bagrema vrlo često stvaraju probleme u okućnicama ako nisu posađene na primjerenoj udaljenosti.

Ako sadimo grupu stabala, činimo to na sigurnoj i dovoljnoj udaljenosti jednog stabla od drugog, što ovisi o njegovoj konačnoj veličini kako bi se svaka krošnja mogla optimalno razviti. Uglavnom je to sadnja na razmaku od najmanje četiri metra jednog stabla od drugog, pa čak i do 10 metara.

Ako ne raspolažete velikom vrtnom površinom, a ne želite se odreći stabla u vrtu, možete posaditi ukrasnu crvenolisnu šljivu ili albiciju. Te vrste krase neobična boja lista i medni miris. Sadnja može biti pojedinačna kao tzv. soliterno stablo, kada uglavnom odabiremo već odrasli primjerak i vrstu koja će se tu dobro uklopiti svojim karakteristikama i prilagoditi postojećim uvjetima. U svakom slučaju, moramo biti sigurni da se na mjestu planirane sadnje ne nalazi infrastruktura koja bi nam mogla poremetiti sadnju i stvoriti naknadne probleme.

Kada smo odabrali stablo i odredili sadno mjesto, moramo iskopati dovoljno veliku rupu. Neka bude duboka jedan metar i isto tolikog promjera. Do trećine dubine rupe dodajte mješavinu iskopane zemlje i zrelog stajskog gnoja. Na taj sloj dodajte sloj humusa pa tek onda položite sadnicu da korijenov sustav ne bi došao u neposredan dodir s gnojem. Napunite rupu do vrha, ubacite deblji kolac koji će onemogućiti pomicanje nadzemnog dijela stabla i povežite ga s biljkom gumenim povezom da spriječite oštećivanje kore. Na kraju nježno nagazite zemlju kako bi se sljubila uz korijenje, formirajte prsten oko sadnice koji će zadržavati vodu uz biljku te obvezno biljku obilno zalijte. Takav je postupak obvezan bilo da je riječ o sadnici golog korijena, baliranoj ili kontejniranoj (u posudi).

Danas je zbog nedostatka prostora rijetko moguće saditi velika i visoka stabla. Stoga se mogu naći biljne vrste uzgojene kao stablašice, a koje izvorno imaju oblik grma.(J.Kn.)