Hrvatska država i njezini politički lideri u proteklih 25 godina u različitim kriznim situacijama svojevrsnu zaštitu i pomoć tražili su od “starije braće”.

Ovako bismo, naravno, uvjetno rečeno, mogli nazvati Hrvate u iseljeništvu ili, kako to obično kažemo - u dijaspori. Hrvatska je doista kao nedonošče ili dijete koje nije stasalo, jer još uvijek rado prima bilo kakve oblike pomoći od svojih iseljenika diljem Europe ili Sjeverne Amerike. Politički lideri zapravo se ne libe i tražiti u prvom redu financijsku dotaciju.

Hrvatski iseljenici, prema podacima Svjetske banke i Hrvatske narodne banke, svojim obiteljima u Hrvatskoj godišnje šalju 1,5 milijardi dolara. Riječ je samo o službenim podacima, navode nam iz Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, pa se pretpostavlja da se u Hrvatsku, uključujući i neslužbene kanale (tzv. pocket money), iz inozemstva slije još toliko novca. Od 1993. do 2015. na ovaj način je u Hrvatsku ušlo više od 65 milijardi dolara. U ovaj iznos nisu ubrojeni udjeli koje Hrvati izvan RH ostvaruju u turističkom brutoproizvodu, kao ni udjel kojim pridonose u vanjskotrgovinskoj bilanci sa zemljama u kojima oni žive.

Hrvatska je, dobro je poznato, izrazito iseljenička zemlja i, razmjerno gledano, prema broju stanovnika ima vjerojatno najveću dijasporu od svih europskih zemalja. Procjenjuje se, prema podacima Državnog ureda, kako hrvatsko iseljeništvo, a tu se podrazumijevaju iseljeni Hrvati i svi njihovi potomci, čini tri milijuna ljudi. Hrvata, kao pripadnika manjinskog naroda, u 12 europskih zemalja ima oko 350 tisuća, a u Bosni i Hercegovini, gdje su konstitutivni narod, ima ih oko 570 tisuća.

Iz financijskog priljeva vidljiva je briga “starije braće” za one u domovini. No, koliko se matična država brine za Hrvate izvan Hrvatske? Zanimljivo je to pitanje na koje se odgovor može vidjeti u podacima koje ima Državni ured za Hrvatske izvan RH. Za početak valja reći kako je porazna činjenica da za Hrvate izvan domovine do 2011. godine nije postojao zakonski, a do 2012. institucionalni okvir za suradnju. Naime, krajem 2011. godine usvojen je Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan Hrvatske, a polovicom 2012. godine osnovan je i Državni ured za Hrvate izvan RH. Praktično, usvajanjem Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske te osnivanjem Državnog ureda za Hrvate izvan RH prvi put u povijesti demokratske Hrvatske odnosi s hrvatskim zajednicama u svijetu temelje se na sustavnom zakonodavnom i institucionalnom okviru. Daria Krstičević, predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan RH, upravo stvaranje te pravne i institucionalne pretpostavke za jačanje suradnje i naših međusobnih veza smatra jednim od najvećih i vrlo važnih iskoraka koje je naša domovina napravila.

Državni ured za Hrvate izvan RH, kao nositelj i središnje tijelo za realizaciju državne politike u odnosu na Hrvate izvan domovine, štiti prava i interese svih hrvatskih zajednica u svijetu uvažavajući njihove različite potrebe i položaj. Sukladno tomu i prilagođava svoj pristup specifičnostima hrvatskih zajednica u iseljeništvu, hrvatskim manjinama u inozemstvu te Hrvatima u BiH. U suradnji s nadležnim ministarstvima i drugim institucijama Državni ured koordinira rješavanje statusnih pitanja Hrvata izvan RH, pruža pomoć u postupku stjecanja hrvatskog državljanstva, u svezi s ostvarivanjem prava iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, poreznih olakšica za hrvatske povratnike/useljenike, carinskih povlastica prilikom povratka i useljenja, priznavanja inozemnih srednjoškolskih i visokoškolskih svjedodžbi i diploma te u postupku stjecanja prava vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj.

Jedna od aktivnosti Državnog ureda je i olakšavanje povratka, snalaženja i integracije iseljenih Hrvata i njihovih potomaka u društveni i državni sustav Hrvatske davanjem konkretne pomoći u rješavanju brojnih pitanja pri njihovom nastanjenju i stupanjem u poslovni odnos u Hrvatskoj. Uz to Državni ured prati uspješnost i rezultate integracije u domovini.

Iz Državnog ureda navode kako je interes za povratkom u posljednje vrijeme velik i to unatoč tome što se popularizacijom odlazaka iz Hrvatske stvara negativna medijska slika. “U 2013. se vratilo oko 11 tisuća Hrvata, a tu nisu uračunati oni koji dio godine provode u zemlji kao ni studenti. Broj povratnika u stalnom je porastu, tako da vjerujemo da će za 2014. brojke biti još veće. Vraćaju se pripadnici svih generacija – studenti, umirovljenici, ali ono što najviše veseli je sve veći broj obitelji s djecom. Riječ je o ljudima u zreloj dobi od 30 do 50 godina koji žele da im djeca rastu u Hrvatskoj. Razlog za povratak? Kažu – doma je ipak najljepše. Većem interesu za životom u Hrvatskoj pripomogao je i ulazak u EU”, ističu nam iz Ureda navodeći kako mnogi povratnici otvaraju male obiteljske biznise, no puno ih se odlučilo i za veće projekte – pogotovo u turizmu.

Prema podacima Državnog ureda najviše se Hrvata vraća iz Njemačke i Austrije, iz SAD-a i Kanade te Australije i Južne Amerike. Posebno su zanimljive južnoameričke zemlje iz kojih u Hrvatsku dolazi treća i četvrta generacija, mladi ljudi zainteresirani za učenje hrvatskog jezika, koji često odluče i ostati.

- Milijuni Hrvata izvan Republike Hrvatske naš su golemi potencijal i bez obzira na to gdje žive, dio su hrvatskog naroda - kaže Daria Krstičević.