Dok u medijima čitamo apsurdnu priču Josipa Mirta iz Bedekovčine, zagorskog bravara koji godinama vodi bitku s državnom birokracijom i inspekcijama, što sve podsjeća na kafkijanski proces, jedna posve drukčija, ljepša “bravarska priča” stiže iz našeg susjedstva. Zbiva se, naime, u Osijeku i također je poučna, ali u pozitivnijem kontekstu.

U našem slučaju, u glavoj ulozi je Stjepan Glok, koji srećom nema takvih problema s kakvima muku muči bravar iz Zagorja. Srećući ga često na osječkim ulicama ili u krugu doma Motonautičkog kluba Neptun na Pampasu, još prije nekoliko godina želio sam napisati priču o životu tog Esekera. Ne samo zato što je jedan od naših najstarijih sugrađana, redovito najstariji sudionik tradicionalnih utrka čiklova uz Dan državnosti RH, nego zbog svega što sam o njemu čuo.

Naime, da je zaista posebna, vitalna i svestrana osoba, koju se nitko ne bi usudio nazvati starcem bez obzira na to što će 29. prosinca proslaviti svoj već 94. rođendan, uvjerio sam se bezbroj puta pa tako i u konkretnom slučaju, susretu s njim licem u lice, u njegovoj radionici.

- Nemojte još, malo ćemo s tim rođendanom pričekati - duhovito bi odgovarao jer je i njemu bilo jasno da ću pomisliti kako njemu, a tako i nama za razgovor vrijeme izmiče.

Bilo kako bilo, kad sam napokon kročio u njegovu teško opisivu i na svoj način idiličnu strojobravarsku radionicu specijaliziranu za tokariju, izradu i popravak pletaćih strojeva, imao sam što i vidjeti, a onda i čuti! Samo našim nešto starijim sugrađanima može se dočarati izgled prostorije (ispred čijeg ulaza su pravi muzejski eksponati zahrđalih pletaćih strojeva) u kojoj prašinu na stolovima i strojevima možete mjeriti centimetrima. No, takav ambijent ukrašavaju na zidovima golišave ljepotice koje upotpunjuju izložbu brojnih Glokovih fotki i priznanja iz raznih razdobolja njegova dugog života. I dok s njima pričam i gledam uokolo, majstor Stipe (zovu ga i Štef) na svom tokarskom stroju strpljivo odrađuje još jednu uslugu znancu koristeći pritom ne samo tokarski stroj nego i na stotine razbacanih borera, glodalica... Istodobno razgovara s “ratnim drugom”, prof. Ivanom Vilajtovićem, koji ga redovno posjećuje, isto kao i mnogo mlađi Tihomir Božić-Žićo.

- Pravi sam Eseker, rođen sam, djetinjstvo i mladost proveo u Podravskoj ulici u Gornjem gradu, nadomak Pampasu, pa nije čudno što sam srcem i dušom vezan uz Dravu, što sam već sedamdesetak godina član Motonautičkog kluba Neptun, kao ribolovac, vlasnik aluminijskog čikla koji sam sam izradio, te kao aktivni boćar u tom popularnom okupljalištu Gornjograđana. Uz to, imam i posebno priznanje za 60 godina članstva u Lovačkom društvu Jastreb (Josipovac-Višnjevac-Pampas) - kaže Štef uz nadopunu da se njegovo prezime nekad pisalo i Glock, a onda je ostalo bez onog c: “Izbacili su ga partizani”, objašnjava.

Bio je vrlo naočit muškarac, pa su njegovu radionicu, smještenu duboko u dvorištu zgrade u Županijskoj ulici, koju često posjećuju gosti lijepog hotela Waldinger, desetljećima posjećivale i Osječanke. Nikad ne skrivajući sklonost prema ljepšem spolu, pa je, priznaje, tada često znao svoje učenike (šegrte) ostavljati pred ulazom u radionicu (kao stražu!) dok bi on obavio tražene usluge. Jasno je i zbog čega... Danas, pak, sve usluge odrađuje prijateljima i sugrađanima sasvim besplatno.

Stipe je jedan od onih koji su Drugi svjetski rat proveli kao hrvatski vojnici, na što podsjeća njegov portret domobranskog satnika iz 1944. Zanimljivo je da majstor Stipe nosi bezbroj uspomena iz tog burnog petogodišnjeg razdoblja, ali i još nešto, i to - doslovno:

- Kao 'uspomenu' na akciju kod Bihaća 1943. nosim u plućima špliter granate (geler) koja me odbacila u zrak, pa sam s bojišta prebačen u Kostajnicu, a potom u bolnicu u Varaždinu. Nisam osjećao nikakve posljedice, štoviše nisam ni znao što me snašlo sve dok nisam obavio rendgenski pregled. I danas je geler u meni...

Kao strojobravar sa specijalizacijom tokarije i pletaćih strojeva radio je prvo privatno, potom u Ljevaonici i jednom građevinskom poduzeću, da bi se 1951. uselio u sadašnju radionicu koja je, kaže, od potkraj 19. stoljeća bila dijelom nekad poznate specijalizirane Baumgertnerove tvrtke. Za one koje to zanima, mogu visoko na pročelju Waldingerova hotela i vidjeti dva odljeva gipsane replike izgleda šivaćeg stroja.

- Dugo je radionica bila vrlo uspješna, izrađivali smo i isporučivali po dva-tri pletaća stroja na tržište, sve dok je za to bilo potrebe. Dok industrijska proizvodnja nije istisnula ovu našu, ručnu izradu. Eto, ova dva posljednja više nitko ne treba, tu u radionici skupljaju prašinu. A nekad sam zapošljavao i po sedam honorarnih radnika, učio sam zanatu pet šegrta, bili su dobri, ali, eto, nitko se ni od njih više ne javlja.

Dakako, Osječani odavno poznaju Stjepana Gloka kao izvrsnog majstora, strojobravara pa kad je počeo Domovinski rat - spremno je dao svoj doprinos stvaranju nove mlade hrvatske države:

- Izrađivao sam našim dečkima i pištolje, a za streljivo sam koristio volan od fiće - s osmijehom priča naš Eseker.

Ni posljednjih se desetljeća majstor Stipa nije umorio, kamoli ulijenio, nije mu to u genima. I dalje je svakog dana u svojoj radionici, dragovoljno s velikim zadovoljstvom obavlja razne usluge sugrađanima i popriča s čestim posjetiteljima, prošeta potom sa Žićom, a put ga obvezno odvede do Neptuna. I tamo je omiljen, kao prava legenda, rado viđen u svakom društvu kao zanimljiv sugovornik.

Ni trenutka se ne žali na bilo kakvu bolest. Štoviše, pun je elana, optimizma i pozitivnog razmišljanja.

- Ovako ću sve dok budem mogao - odgovora na kraju na pitanje hoće li još dugo izdržati takav ritam života. “Zasad me zdravlje odlično služi”, kaže kratko i jasno.

I doista, pričajući s njim, bez ikakve dvojbe vidi se i čuje kako je Glok, premda jedan od najstarijih Osječana, još uvijek vrlo vitalan i nadasve lucidan čovjek i u svojim poznim godinama. Sve u svemu, iako duboko u trećem dobu, Stjepanu Gloku nikako ne pripada atribut starac. Dapače, živahan je poput mladića, a to što mu je devedeset i četvrta tek, samo je brojčani podatak u njegovu hvalevrijednom i ispunjenom životu i radu.