Objavljeno 2. studenog, 2015.
Redatelj Prohić zna tajne suvremenog iščitavanja verizma
Dorotić, Radaković i Hanzalek, uz lucidnog redatelja Prohića – artikulacija su izvrsno odrađene osječke Tosce 2015.! Redatelj Prohić zna tajne suvremenog iščitavanja verizma (tako da je osječku Toscu 2015 potpisao kao europski vrijedan veristički projekt). Psihologija ovog dramskog trenutka danas mogla bi se iščitati: filmski gledano to je 'crna' drama o pjevačici Tosci (žrtvi surovog šefa policije i njegove mračne psihe).
Prva ovosezonska premijera u HNK-u Osijek (30. listopada) bila je glazbena drama u tri čina Giacoma Puccinija – Tosca. Izvođenjem ovog verističkog uprizorenja na sceni osječkog HNK-a ravnao je dirigent Filip Pavišić, redateljsko otjelotvorenje ostvario je Ozren Prohić. Senografiju je autorizirala Dinka Jeričević, kostimografiju Mirjana Zagorec, Vesna Kolarec je oblikovateljica rasvjete (u skladu s verističkim tekstom partiture).
Opera Tosca skladana je prema naturalističkom tekstu drame autora L. Illice i G. Giacose (libreta izvučenog iz uzbudljive radnje pune brutalnosti). Ova povijesno gledano devedeset i deveta (99.) izvedba sadržaja Tosce na osječkoj kazališnoj sceni (u sezoni 2015./ 2016.) prva je filmska glazbena drama verističkih značajki.
U glavnim ulogama nastupili su Dragana Radaković (Floria Tosca); Domagoj Dorotić (Mario Cavaradossi, slikar); Dalibor Hanzalek (barun Scarpia, prefekt rimske policije), Filip Sever (Cesare Angelotti, nekadašnji konzul rimske Republike) i Damir Baković (crkvenjak).
Nekoliko je verističkih momenata koji dominiraju radnjom: ljubomora Tosce, demonizam Scarpie, stravičnost mučenja osuđenika i strijeljanje s plotunom na otvorenoj pozornici. Tako artikuliran libreto inspirirao je Puccinija za ostvarivanje glazbe (pune strastvenih izljeva i dramatskih akcenata). Na taj način paralelno se radilo na glumačkom i glazbenom izrazu. Posebno izdvajamo ulogu orkestra koji je podvlačio smisao svake rečenice (te ilustrirao svaku promjenu raspoloženja). Osječka Tosca zapravo je filmska 'vizija' Puccinijeva opernog verizma.
Dramaturška analiza glavnih i sporednih uloga (te scene i kostima) potvrđuje to. Glavnu ulogu, Florie Tosce, nezaboravno je tumačila sopranistica Dragana Radaković. Tehnički s vokalne strane gledano, uloga Tosce, realizirana je kroz veliki tonski raspon (naglašenog legato pjevanja, dinamički razrađenih lukova, izvrsne i jasna dikcije). Primjerice, cijeli prizor s Toscom u I. činu zapravo je dugačak razrađeni duet (gdje se tek u trenutku ljubavnog zanosa njihove dionice prepliću i sjedinjuju). Ili, u II. činu gdje Tosca pjeva svoju ariju molitve (kada ubija Scarpiju, te ga okružuje svijećama i raspelom). Izdvajamo potom bravurozan duet Cavaradossija i Tosce (i prekrasan arioso tenora 'Te ruke male'). U trećem činu, od verističkih postupaka Tosce izdvajamo 'Vrisak' (koji je ostavljen akustički potpuno čist), ili situaciju kada Tosca parlandom uplašeno zaziva Marija, odnosno kada je tjera na grudobran (s kojega će se strmoglaviti u dubinu).
Glumački i glazbeno sjajno nastupio je tenor Domagoj Dorotić (u ulozi slikara Maria Cavaradossia). Dorotićeve vokalne karakteristike označavaju: razvedenost arija, veliki vokalni raspon, legato lukovi, izvrsna dikcija, sjajno dinamičko karakteriziranje... Dorotićeva glumačka uvjerljivost ostat će antologijski zapamćena! Počevši od dueta s Toscom u prvom činu (i njihovom polifoniziranom odnosu) do trenutku čistoga ljubavnog zanosa (kada se njihove dionice prepliću te sjedinjuju u širokoj kantabilnosti 'tople ljubavne melodije'. Tenor Dorotić inspirira snagom svoje kantabilnosti, počevši od tonskog raspona sve do artikuliranja prema verističkom sadržaju ovog opernog miljea. Sredinu čina zauzima najpopularnija arija iz opere (i vjerojatno najpopularnija Puccinijeva arija uopće), tenorova tužaljka 'I zvijezde su sjale', za koju je tekst napisao sam skladatelj. Radaković kao Tosca i Dorotić kao Cavarodosi, majstorskim su umijećem tumačenja opisali verizam kao 'svoj' operni stil!
Jedan od najuspješnijih trenutaka premijerne predstave bilo je izuzetno ostvarenja Dalibora Hanzaleka (kao baruna Scarpie). Drugi čin ove izvedbe Puccinijeve eristički uzlet cijeloj operi. S glazbene strane pokazao je odličnu akademsku školu tehnike pjevanja, izvrsnu dikciju, glazbene kvalitete, dinamičku razrađenost i kvalitetan glasovni raspon. Pripada dobrim dijelom ocrtavanju karaktera lika Scarpije (podlog kavalira, grubog i nametljivog, koji brutalnim mučenjem zatvorenika izmamljuje ljubavnu privolu nesretne Tosce). Posebno značenje iščitavamo iz sjajne interpretacija dueta u ovom činu: Scarpijin razgovor s Toscom (u kome klevetom Scarpia uspijeva u temperamentnoj pjevačici probuditi ljubomoru); zatim u ariji u kojoj Scarpia likuje zbog skore pobjede nad Toscom. Prenuvši se iz zanosa Scarpia se uklapa u veliku fresku 'Te Deuma' na zidu (koja se sa zborom odvija u pozadini crkve).
Ulogu pastira vrlo je muzikalno iznijela mezzosopranistica Ivana Medić (očitujući se krasnom bojom glasa, ugodnog fraziranja i dinamičkog nijansiranja). Uz sve spomenute, kvaliteti premijerne predstave pridonijeli su također i vrlo solidni Filip Sever (kao Cesarea Angelottija), vrlo korektan Damir Baković (kao crkvenjak), izuzetan scenski i izražajan Ladislav Vrgoč (kao Spoletto), Krunoslav Tuma (kao Sciarronea), odnosno Tomislav Horvat (kao tamničar).
Uprizorenju Puccinijeve Tosce na sceni osječkog HNK sudjelovali su još kvalitetno tehnički i glazbeno uvježban Zbor (zborovođa Ljubica Vuletić). Iz nastupa orkestra HNK-a Osijek (uz solidne gudače) izdvajamo sjajne puhače (kako drvene jednako i limene, tehnički i dinamički razrađene). Sudjelovali su također i članovi Dječjeg zbora Osječki zumbići i Djevojačkog zbora Bravis (odlično uvježbani, potpuno u skladu sa stilom' - Anja Papa i Majda Milinović. Kao korepetitori u pripremanju ove slojevite predstave djelovali su Damir Šenk i Igor Valeri.
Branka BAN
POVIJEST TOSCE U OSIJEKU
U Puccinijevoj Tosci na osječkoj sceni (prema protagonistima), od 1916. do 2016. izdvajaju se brojni poznati akteri. Tosca je praizvedena 3. listopada 1916., a naslovnu ulogu pjavala je Mira Korošec. Svakako valja spomenuti i maestralnu Zinku Kunc Milanov, koja je Osijek 4. studenoga 1939. počastila gostovanjem u naslovnoj ulozi. Burnih četrdesetih prošloga stoljeća Toscu je pjevala Olga Kocijančić, prva poslijeratna Tosca bila je 1948., a 20. prosinca 1959., na osječku scenu stupa nova, dojmljiva Tosca - Branka Galić (Knežić), koja će tragičan lik Puccinijeve heroine utjelovljivati sljedećih 20 godina, odnosno do 18. travnja 1980. Njihovi su partneri (Cavaradossi) bili su Franjo Klokočki i Sergije Foretić te Milan Bručić kao Scarpia. Interpretkinje Tosce bile su Mirella Toić, Radmila Bakočević, Vera Kovač-Vitkai i Veneta Janeva-Iveljić (u sljedećoj sezoni pjevala je i Blaženka Milić). Posljednja osječka premijera bila je 21. ožujka 2003., pod ravnanjem maestra V. Barešića i M. Tutavca, a u režiji Krunoslava Cigoja. Naslovnu ulogu pjevale su Zorica Antonić i Sanja Toth.
Radaković i Dorotić majstorskim su umijećem tumačenja opisali verizam kao “svoj” operni stil