Josip Hancko imao je 22 godine. Bio je u odori hrvatskog vojnika na isturenom položaju od Vinkovaca prema okupiranom Vukovaru, kada se 29. listopada 1995. godine njegov mladi život ugasio.

Pogođen je snajperskim hicem s neprijateljskih položaja. Mladić iz sela Marinci, na slavonskom istoku, koji je sanjao o karijeri profesionalnog vojnika HV-a, pao je tog kobnog dana kao jedna od posljednjih žrtava Domovinskog rata na bojišnici. Bilo je oko 10 sati ujutro toga dana, prije punih 20 godina, kada je vijest o pogibiji, praktički u smiraj rata, zatekla Hanckove suborce.

– Bio je na straži, na položaju od Nuštra prema Marincima, oko 400 metara od okupiranih Marinaca. Bio sam tamo ranije ujutro, Josip je pokraj zemunice čistio mitraljez. Šalili smo se, pričali. Ubrzo je stigla strašna vijest, Josip je ubijen – prisjeća se njegov suborac, Marinčanin Ivo Kelić.

Poginuo je na mestu gdje su od listopada 1991. ostali uništeni tenkovi nakon neuspjelog proboja hrvatskih snaga prema opkoljenom Vukovaru. Danas na tome mjestu stoji spomenik što ga je podigla neutješna Josipova obitelj. Protek dva desetljeća nije im olakšao život. U svoje selo, Marince, nikada se nisu vratili.

– Nismo to mogli. Moj Josip poginuo je pred svoj rođendan, slavio bi ga 9. studenoga – priča majka Ilonka (65), dok joj se suze slijevaju niz obraze. Dan pogibije svog mlađeg sina zaboraviti ne može. Bili su tada u progonstvu, u Đurđancima, nedaleko od Đakova.

– Nedjelja je bila, ručak sam spravljala. S Josipom sam se čula u subotu i rekao je da neće doći za vikend nego sljedećeg tjedna. A onda su kod nas došla dva vojnika... – priča majka, sjećajući se kako je mislila da su došli po plaću koju im je Josip trebao donijeti.

– A oni su rekli neka sjednem, da mi imaju nešto drugo kazati. I rekli su da je poginuo – priča Ilonka Hancko. Kaže kako ni u snu nije mogla misliti da bi se tako nešto moglo dogoditi na kraju strahotnog rata, već je sa sinovima i suprugom Stjepanom, koji je preminuo 2009. godine, planirala kako se vratiti iz progonstva, u svoj dom.

– Bio je veseo mladić. Govorila sam mu: “Pazi se, sine”, a on je nekoliko dana prije govorio da će mi kupiti perilicu rublja da se ne mučim s njegovim odorama. Šalio se s bratom, uvijek su se slagali – prisjeća se i nekih sretnijih vremena majka Ilonka.

Otac Stjepan vijest je čuo dok je čuvao ovce. Obitelj se, naime, uvijek bavila poljoprivredom.

– Nisam znala koga ću više tješiti, sebe, supruga ili starijeg sina Franju – govori majka na 20. godišnjicu pogibije sina kojeg je pokopala na groblju u Vinkovcima, uz vojne počasti.

Josip Hancko bio je pripadnik 109. vinkovačke brigade. Netom što je poginuo, stigao mu je odgovor na molbu za ulazak u profesionalne postrojbe HV-a. I brat Željko bio je branitelj, danas je nezaposlen. Majka za poginulog sina ima mirovinu. Ima i Josipova odličja, i fotografije u odori, baš na položaju na kojem se ugasio njegov mladi život.

– Kažu, bit će lakše. A meni je sve teže kako idu godine, starost. Često idemo na groblje – reći će majka Ilonka.

Brat Željko nema riječi, teško može izraziti osjećaje i poslije toliko vremena od pogibije jedinog mu brata.

– Bio je divan mladić kakvog bi svaki roditelj poželio – dometnut će suborac Kelić o Josipu Hancku, dok majka hvali obojicu sinova da su uvijek bili dobri. Ilonka i Željko danas, sa svojom neprolaznom tugom, žive u selu Ivankovo.

– Možda bi bilo lakše da je netko, krivac, za Josipovu smrt odgovarao, možda. Našeg Josipa nam međutim, nitko i ništa više ne može vratiti – reći će neutješna majka.