Kako vidimo, izbjeglička kriza se ne smiruje, zima je već pomalo pred vratima, a broj migranata u EU do kraja godine mogao bi dostići brojku od milijun. O tome smo razgovarali s dr. sc. Dragom Župarićem Iljićem, stručnjakom za migracije s Instituta za migracije i narodnosti (IMIN) u Zagrebu.

Može li se i u kojoj mjeri govoriti o najvećem izbjegličkom udaru na Europu od Drugoga svjetskoga rata, i o mogućem početku nove velike seobe naroda, ma koliko to zvučalo apokaliptično?

- Prije svega, istraživački i metodološki neprecizno je i neopravdano, a dijelom čak i politički opasno govoriti o ovoj humanitarnoj krizi u terminima koji podsjećaju na koncepte koji se koriste kod izvještavanja o primjerice prirodnim katastrofama i elementarnim nepogodama poput “priljeva”, “plima”, “udara” (kao da je posrijedi poplava ili udar meteora), ili u terminima koji podsjećaju na biološke metafore i opasnosti od recimo “najezdi”, “invazija” i slično (kao da je riječ o biblijskim pošastima kukaca i parazita). Stoga bi bilo uputnije govoriti i izvještavati o “dolasku” izbjeglica, ili izbjegličkom toku.

Daklem, trenutačno svjedočimo izrazito velikom izbjegličkom toku koji je pokrenut unatrag nekoliko godina, ali kojeg mi tek sad više uočavamo i na kojeg više usmjeravamo pozornost jer nam se događa u dvorištu i u susjedstvu. Dolazak se tražitelja zaštite u EU, u odnosu na 2013., udvostručio, a možda će se udvostručiti i u odnosu na prošlu godinu kad ih je bilo 626.000. Sada se barata brojkama da bi do kraja godine u Europu moglo stići do milijun izbjeglica, ali čak i do milijun i pol. Ipak, mislim da je ova posljednja brojka nerealna, jer je Frontex izvijestio kako je od početka godine do kraja rujna stiglo 710.000 ljudi. Mada neki drugi izvori upozoravaju kako je moguće da su se pojedinci ubrojavali čak dva puta u statistike, primjerice kada su ušli u Grčku, i ponovno kada bi ulazili u Mađarsku. Tako se čini realnije da će brojka dolazaka u 2015. možda dosegnuti milijun, ali ne znatno više. Što se tiče dileme oko seobe naroda ne bih je tako nazvao jer se zna što ona označava u historiografiji, a termin je vezan uz velika teritorijalna kretanja i lutanja naroda u potrazi za novim mjestima za život. Pa ipak, sadašnji dolazak izbjeglica i drugih nedobrovoljnih migranata nije toliko značajno katastrofičan u globalnim razmjerima. Mediji to počesto prikazuju kroz jedan alarmantni i katastrofični, te dominatno sigurnosni, aspekt. Situacija jest ozbiljna, no smatram kako će se ipak iznaći rješenje koje bi moglo tokove ublažiti i usporiti djelovanjem na uzroke, tj. pokretače izbjegličkih tokova u zemljama podrijetla izbjeglica, kao i onim državama primateljicama najvećeg broja izbjeglica, kao što je Turska.

Kako je zapravo najispravnije nazvati te mase ljudi iz arapskog svijeta - migrantima, izbjeglicama, imigrantima, useljenicima, ekonomskim ili prisilnim, zbog rata...?

- Nije riječ samo o ljudima iz arapskog svijeta, osvjedočio sam se u kampu u Opatovcu, a tako i statistike pokazuju, kako se radi o državljanima koji dolaze od Gambije na atlantskoj obali zapadne Afrike pa sve do Bangladeša, u Jugoistočnoj Aziji. Ipak činjenica jest da ih najviše u EU dolazi iz Sirije (53 % svih tražitelja zaštite), ali i iz Afganistana (16 %), te potom iz Eritreje, Iraka, Nigerije, Pakistana, Somalije. S obzirom na to da dolaze iz područja koja su obilježena ratom i vojnim sukobima, a primjerice ratne aktivnosti u Afganistanu traju već 43 godine, te ljude je najispravnije zvati izbjeglicama. No, kako pojedini teritoriji, primjerice Nigerija, jesu obilježeni dijelom ratom i sukobima a dijelom i situacijom dugotrajne ekonomske deprivacije, tj. siromaštva, ti su ljudi zajedno sa svojim obiteljima prinuđeni i prisiljeni napuštati svoja područja podrijetla u potrazi za sigurnim, a ujedno i boljim životom. Stoga ih sve možemo smatrati nedobrovoljnim, još preciznije prisilnim migrantima, tj. prisilno raseljenim osobama. Oni doista jesu prisiljeni raseljavati se iz svojih domova bilo zbog rata, te sukladno tome i straha od progona i stradanja, bilo zbog siromaštva koje je najčešće i prouzročeno takvom nesigurnosti, a u zadnje vrijeme sve više i zbog klimatskih i okolišnih razloga koji narušavaju prirodnu ravnotežu i čine određena prebivališta nenaseljivima. Pojedini bilo politički, bilo ekonomski, okolišni, ili pak demografski razlozi i uzroci migracija, nikad ne djeluju samostalno. Stoga danas govorimo uglavnom o mješovitim migracijskim tokovima nedobrovoljnih migranata. Svi se oni trenutačno okupljaju, povezuju i organiziraju u Turskoj u pokušajima ulaska preko Grčke i Balkanske rute dalje u EU. Nažalost, Europa i zapadni svijet odlučuje ih razlikovati i selektirati kao “vjerodostojne izbjeglice” naspram “neželjenih (ekonomskih) migranata”.

Kako se RH u svemu tome snašla do sada, s obzirom na to da smo članica EU-a, ali ne i u Schengenskom režimu, koji, vidimo to na mađarskom primjeru, i nije baš funkcionirao, čak je i Njemačka privremeno Schengen stavila izvan funkcije?

- U Hrvatsku je do sada ušlo i kroz nju prošlo više od 200.000 izbjeglica i drugih prisilnih migranata. Hrvatska je dosad pokazala spremnost ljude prihvatiti, kratkotrajno smjestiti i organizirati njihov daljnji tranzit. Neke od mjera činile su se isuviše ad hoc, te se rješavanju situacije na terenu moglo pristupiti sustavnije i koordiniranije. No sustav prihvata, obrade i registracije relativno je funkcionirao sve do momenta dok prošle subote nije zatvorena hrvatsko-mađarska granica te je otvoreni prolaz tj. tranzit kroz Mađarsku prema Austriji i Njemačkoj završio. Sada svjedočimo otežanoj propusnosti hrvatsko-slovenske granice, zadržavanju i neprihvatu ljudi na granici u teškim uvjetima kiše i hladnoće, a situacija će postajati sve težom za izbjeglice, kao i za nadležne službe i za diplomatske odnose država članica. Najava mogućeg zatvaranja Njemačke spram prihvata daljnjih tokova uistinu bi izazvala domino-efekt zatvaranja ostalih granica, a već sad vidimo njihovu polovičnu zatvorenost koja rezultira dugotrajnijim zadržavanjem izbjeglica. Zemlje Schengena mogu sam taj sustav staviti izvan funkcije u izvanrednim situacijama, no čini se kako ova situacija postaje permanentno stanje pa se tako može očekivati i zatvaranje granica na duži vremenski rok. Time ideja o nastavku otvorenih i protočnih humanitarnih koridora za dolazak izbjeglica pada u vodu.

Opći je dojam kako je EU migrantsku krizu dočekala nespremna i da je previše vremena izgubljeno u teoretiziranju, umjesto da se problemi rješavaju praktično, na licu mjesta, u Turskoj i Grčkoj, ako se već prije nije uspio riješiti problem rata u Siriji. Kako to komentirate?

- Odgovor EU-a na novonastalu krizu može se okarakterizirati kao neadekvatan, spor, neefikasan, zakasnjeli. Kao takav on samo podsjeća na slabosti migracijskih i azilnih politika koje bi trebale biti jedinstvene, standardizirane i zajedničke. EU donosi niz mjera koje opet ukazuju na ponajprije sigurnosna i vanjska rješenja ove humanitarne krize. Donesen je niz dokumenata, strategije, politika i mjera, ali se odugovlači s njihovom primjenom, a pojedine države članice otvoreno govore kako ih i neće primjenjivati. Rokovi određeni za ostvarenje plana preseljenja i premještanja nisu postavljeni u skladu sa situacijom na terenu, jer su brojke pristiglih već sada mnogo veće. Sadašnja nova tendencija je na svaki mogući način dobiti privolu Turske da problem pristane riješiti na svom teritoriju zadržavanjem tokova. Europa je pristala dati i izdašnu financijsku pomoć, ali i činiti političke ustupke oko ubrzanja mogućeg pristupanja Turske u EU i nekih olakšavanja viznog režima za turske građane koji ulaze u EU. No treba znati da je teško očekivati kako će se države EU-a usuglasiti oko pristupanja Turske, ovdje tek slijede diplomatske bitke i previranja. S druge strane, ni stav da će rješenjem same situacije u Siriji prestati izbjeglički tokovi pogrešan je, jer koji se god scenarij odvio (mirovni sporazum, nastavak vojne intervencije zapadnih velesila, podjela zemlje na interesne protektorate), svaki će od njih generirati nove, veće ili manje, tokove izbjeglica. Dakle, konkretni plan koji bi zadovoljio sve zemlje članice je nemoguć, s tim da je jasno vidljiv jaz u politikama srednjoeuropskih i jugoistočnih članica (Višegradska skupina, Rumunjska i Bugarska), koji su restriktivniji i rigidniji, te zapadnih članica vođenih Njemačkom, koji su dosad bili liberalniji prema prihvatu izbjeglica. No i to se mijenja. Tzv. zajednički europski sustav azila urušava se i kroz prakse zatvaranja granica, stvaranja neprotočnih čepova na granicama i sve većim restrikcijama koje zemlje uvode za osiguranje kvalitete izbjegličke zaštite. Europa će milijune, a možda i milijarde eura, uložiti u deportacije, povratak i readmisije onih koji su već pristigli, umjesto da se omogući regularizacija njihovog statusa i njihovo uključivanje u društvo i u tržišta rada.

Je li moguće, ako se to mnoštvo tražitelja azila, recimo u Njemačkoj ili Švedskoj, ne zaposli, odnosno ne ostvare svoje nade o boljem životu, da se kritična masa takvih okrene islamskom ekstremizmu na europskom tlu?

- Brojni stručnjaci upozoravaju da to jest mnogo realnija opasnost nego nerealna plašenja kako teroristi koriste izbjegličke tokove da bi se infiltrirali među izbjeglice. Međutim, to samo pokazuje kako je potrebno ulagati u politike i mjere efikasne integracije stranaca u domicilna društva, prije svega u programe učenja jezika, obrazovanja i zapošljavanja, kako se ne bi stvorilo socijalne slučajeve koji bi zbog neintegriranosti i marginaliziranosti bili otvoreni za prihvaćanje ekstremističkih ideologija.

Je li Samuel P. Huntington bio u pravu kad je govorio da nas čeka “sukob civilizacija”? Predstavljaju li islamski useljenici (imigranti) prijetnju za kršćanske temelje Europe, ili su to ipak pretjerano naglašene teorije?

- Smatram da na djelu jest proces radikalizacije javnog mnijenja i političkih diskursa oko pitanja izbjeglica i useljavanja generalno, ali pretjerano je i netočno govoriti o “sukobu civilizacija”. Ako bi Europa primila sve izbjeglice iz Sirije, to bi povećalo broj europskih muslimana s 4 % na 5 %, dakle nema mjesta moralnoj panici da to predstavlja ikakvu prijetnju kršćanskim temeljima Europe koji ionako nisu toliko kršćanski koliko nastoje biti sekularni. Rješenje je u poticanju etničke i vjerske tolerancije i ekumenizmu, a ne u iracionalnim strahovima od drugoga.