Magazin
ŠTO JE ZAPRAVO BEĆARAC?

Fenomen slavonskog bećarca:
Koga vrijeđa nek' okrene leđa!
Objavljeno 17. listopada, 2015.
TRADICIJSKI DESETERAČKI DVOSTIH UNESCO JE ZAŠTITIO KAO SVJETSKO NEMATERIJALNO KULTURNO DOBRO

Lirska narodna pjesma prisutna je i nastaje u svim životnim situacijama naroda i u najužoj je vezi s njegovim stvarnim društvenim životom. Cjelokupni narodni život, društveni odnosi, tradicijska kultura i običaji u čitavoj svojoj punoći izraženi su i zaokruženi u slavonskoj usmenoj književnosti u skučeni prostor rimovanog deseteračkog dvostiha.

Dvostih, a ipak cijela pjesma, često je gledana kao ukupna enciklopedija slavonskog duha u kojoj glasovno-ritmička, kompozicijska i semantička rima ima ključnu poetičku ulogu, puna lirskog sadržaja i u aforičnoj prozi okarakterizirana preciznošću i jasnoćom izražaja. Za Krešimira Mlača ovaj je stih i oblik hrvatske narodne pjesme “u hrvatskoj povijesti književnosti nedostižni uzor vrijedan nasljedovanja jer njime narod komentira i najnovije događaje i novu modu, a svoje osjećaje daje klasičnom kratkoćom i jasnoćom.” Preko rimovanog deseteračkog dvostiha, stoljećima uvučenog u sve pore tradicijskoga života, njegove minimalističke i intermedijalne naravi, izražava se duh i karakter naroda. Njime se narod aktivno služi u izricanju svojih najdubljih osjećaja, zapažanja i misli na način drugačiji od običnog dnevnog govora. Iz tih se stihova, narodnoga prastarog dobra, iščitavaju tragovi povijesnih događanja, ustaljena vjekovna tradicija, pravila kojih se narod strogo pridržava, društveni status pojedinaca u zajednici, a pjevaju o svakoj fazi, događaju i značajnoj promjeni u životu često okarakterizirani autoironijom, samoopjevavanjem, natpjevavanjem i duhovitim retoričkim pretjerivanjem. Narodni deseterački dvostih shvaćamo, uz pojašnjenje razuzdanog bećarskog napjeva, kao sredstvo kojim se služimo u procesu razmjene informacija, misli, najdubljih osjećaja i zapažanja.

VRSTA NAPJEVA

Slavko Janković 1967. godine u svojim Šokačkim pismicama ističe kako se te pjesmice, deseterački dvostihovi, mogu usporediti s mudrim izrekama i poslovicama (aforizmi, sentencije): “To je možda najvrednija vrsta proznog stvaralaštva, jer se u njoj odbacuje sve nebitno i manje bitno, a bitno se svede na najmanju mjeru.” On upozorava na krivu uporabu naziva deseterački dvostihovi. Prema Jankoviću, najjednostavniji je termin “pismica”, jer bećarac označuje samo vrstu napjeva. Narod po prilici pjevanja deseteračkog dvostiha dijeli napjeve u nekoliko vrsta - bećarci, bušarci, pokladarci i pokladovci, drumarci i svatovci. Metrički su to, kako kaže i Žganec, “uvijek stihovi epskog deseterca s cenzurom (usjek, stanka, predah) iza 4. sloga u stihu”. Međutim, u ovim je metrički skučenim i zbijenim dvostihovima nepregledna širina, svijet zbivanja, događaja i pojava narodnog života. Pridržavajući se strogih muzičkih zakona i okvira, narod za svoje dvostihove ima različite nazive, pa i u zapisima, zbornicima, zbirkama, priručnicima i antologijama muzikologa, glazbenih pedagoga, etnologa i skupljača ove narodne poezije nalazimo - “poskočnice” (Topalović, Matth., i Ilić Oriovčanin, L.); “dosjetke”, “pjesmice”, “poskočice” (Lovretić, J.); “bećarac”, “bušarac”, “ceranac”, “drumarac” (Njikoš, J.); “kratke”, “pismice”, “preklapuše”, “samice”, “trkavice” (Žganec, V.); “kolski”, “kolarski”, “kratke”, “pismice”, “pokladarci”, “pokladovci”, “svatovci”, “šalajke” (Janković, S.).

Deseterački dvostihovi pjevaju se u svim razdobljima čovjekova života i njima se svatko smije poslužiti. Poseban status u selu uživa počimalja. Najčešće je to kreativna i domišljata osoba koja zna dobro pjevati i koja u pripravi ima mnogo stihova i čim ju se pjesmom dotakne, odgovara ili traži dijalog u pjesmi.

Deseteračkom dvostihu bećarcu, “pismici”, često se pripisuje kako se on ne pristoji pjevati ako se njime služi u izricanju nečega što je u verbalnoj komunikaciji nemoralno, neprihvatljivo i uvredljivo. Narod je mišljenja kako upravo ova vrsta hrvatske narodne pjesme služi kao instrumenarij kojim se i izražava, komentira i/ili ruži i sve ono što nije dopušteno verbalizirati. Tako neistomišljenicima mnoštvo stihova svojom tematikom ipak izlazi iz okvira tradicionalnoga morala. Uz “lipe i poštene” (Relković 1762.) i “cabrene” (Rončević, Znanstveno istraživanje 2015.), narodno su oruđe i instrumentarij i deseterački dvostihovi uz sočnu žargonsku psovku, dvosmisleni i razmetljivom erotikom bećarski zapapreni, ukorijenjeni, koji također komentiraju i prate cjelokupan narodni život i običaje, dirajući u tabu-teme, koji žive poput žile kucavice i ne poznaju zapreke, nego čekaju priliku za svoj širok, glasan i raspojasan izraz.

Često se deseteračke stihove naziva sramotnim i lascivnim pjesmama pa kada se bećarac spomene, obično se pomisli na onaj bezobrazni. U provedenom znanstvenom istraživanju o bećarcu u Slavoniji u rujnu ove godine zabilježeni su nazivi: “vulgarne” (Strizivojna), “sramotne” (Siče, Strizivojna), “masne” (Dolina), “proste” (Kuševac), “zamotane” (Semeljci), “šarene” (Pleternica), “odapete” (Pleternica), “bezobrazne” (Davor, Orubica), “prljave” (Batrina), “posprdljive” (Orubica).

Zdenka Marković 1916. godine u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena piše o kratkim pjesmama, “obično od dva reda - poskočicama, koje su kadšto i vragoļaste pjesme, kojima pecnu sad ovoga sad onoga; inače pjevaju o sebi, o ļepoti svojoj, o svojoj ljubavi, o diki svojoj, a zadirnu i u tuđu diku, pa i u žene, što kod kola gledaju.”

Osim deseteračkih dvostihova, vrlo su karakteristične i kraće pjesme “poskočice” i “podvikulje” - ritmizirani stihovi najčešće sedmerci i osmerci u kojima se provocira, a koji nemaju melodiju. Zvučna podloga im je najčešće melodija drmeša, a Julije Njikoš ih u svojoj zbirci Kad zapiva pusta Slavonija iz 1954. godine dijeli u dvije vrste - jedne se izvikuju (izvikivanje stihova na melodiju određenog plesa u Slavoniji) uz pratnju svirke ili bez nje (obično dulje poskočice), a druge se (deseterci) pjevaju u kolu.

Pjevanje “svakojakih” pjesama “koje ne valjadu, ali dobre neki stid imadu”, pokušao je već krajem 18. stoljeća prosvjetnim podizanjem Slavonije zaustaviti Matija Antun Relković koji u svom Satiru (1762.) kaže kako “divojak nije stid pivati, kada počmu u kolu igrati: Oj! u Marka Kraljevića sina, dobar konjic u potaji ima”. Upravo je u slavonskom, šokačkom kolu, po narodnim stoljećima ustaljenim nepisanim zakonima dozvoljeno javno izraziti svoje mišljenje: “Pjesme pjevam, moje grlo slaže, kad zapjevam, svakomu se kaže.” (Rončević, Znanstveno istraživanje 2015).

JAVNA TRIBINA

Pjesme su u Slavoniji imale neprocjenjivo važnu ulogu. Narodna je pjesma u životu ljudske zajednice poticala na rad, bila prisutna za vrijeme obavljanja poslova, a njome je okončan i završetak. Slavoncima, koji su živjeli od zemlje, oduvijek je bilo do pjesme i plesa, a najviše su pjevali i plesali u kolu koje je u Slavoniji predstavljalo alfu i omegu svake zabave. Ono u Slavoniji predstavlja glavnu razonodu i njemu prilaze svi, bez obzira na to znaju li plesati. Svakom je pojedincu ponuđena prilika da iznese svoju misao. Po Ivanu Ivančanu, kolo je “javna tribina” na kojoj se analiziraju i kritiziraju brojni događaji iz života sela, kraja, države i svijeta. Ivančan u svojoj knjizi Narodni plesni običaji u Hrvata 1996. godine piše:

Kolo stoga nije označavalo samo plesno-koreografske elemente, nego ime cijeloga skupa. Pjesme i poskočice, često improvizirane u samom kolu, govorile su o seoskim prilikama i neprilikama. O ljubavi, ocu, majci, svekrvi, inoči, gazdama, svećenicima, političkim i društvenim zbivanjima. Stihovi su se improvizirali na licu mjesta, a misli slobodno izražavale bez bojazni od eventualnih posljedica. Oko kola se skupljalo mnogo ljudi raznih dobi. Oni su dolazili ne samo da zaplešu, ili da štogod vide, nego i da čuju o najnovijim događajima. Kolo je bilo javna tribina na kojoj su se posve slobodno izražavale razne misli. I sve ono što se danas doznaje iz suvremenih sredstava informiranja, iz novina, radija i televizije, nekada se saznavalo u kolu.

ŽIVOT I OBIČAJI

Josip Vinkešević u svojoj zbirci Narodni plesovi Đakovštine iz 1989. godine kolo naziva “narodnim saborom, u kojem je svakomu slobodno misli svoje - dakako pjevajući - izreći bez ikakvog potonjeg ukora.”

“Iz ńih radost pjeva, tuga pjeva, bol pjeva, duša pjeva, - i slušajući se veseliš životu, i tuga ti dolazi, i bol ti umine”, pisao je Antun Radić, brat Stjepana Radića, u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena 1899. godine, pa tako svi okupljeni, pripadnici društva, kooperiraju u aktu jedinstva.

Bećarac je plod zbivanja, trzaja, grčeva i potresa ljudske duše. Njegovim uvrštenjem na UNESCO-ovu listu nematerijalnih kulturnih dobara čovječanstva, hrvatska je narodna, generacijama prenošena ostavština, stalno stvarana kao reakcija na brojna okruženja, koja svjedoči o bogatom i sadržajnom slavonskom pučkom životu, običajima, kulturi i tradiciji, dobila potvrdu specifikuma.

Bećarac kao kulturno dobro sredine nastaje u narodu, zadovoljava sve psihološke, društvene i kulturne potrebe i bez prodora u to ljudsko ne može se shvatiti. Uz njega usvajamo kulturu u kojoj živimo. Njemu se možemo uvijek obratiti, uz njega rasti, sazrijevati, biti sigurni i zaštićeni. On ima neprocjenjivo važnu ulogu, mnogostruku i svestranu primjenu i tko mu se zamjeri i zaprijeti, taj zemlju, ravnicu i zavičaj pretvara u nijemu tišinu i guši onaj unutarnji nagon, nadarenost i ljubav, fenomen izričaja slavonskog, šokačkog, pitomog, raspjevanog i razigranog mentaliteta.

Piše: Ivan RONČEVIĆ

(Autor radi na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Beču. Rođeni je Osječanin. Trenutno piše doktorsku disertaciju na temu bećarca, a prvi dio svog znanstvenog istraživanja provodio je na terenu u selima u Slavoniji)

POPOVSKA POSKOČICA

Ivan Ivančan u svojoj knjizi Narodni plesovi Hrvatske 1 iz 1964. godine donosi primjer poskočice:

“Kad se ore, pop ne more.

Kad se kopa, nema popa.

Kad se bije, popa nije.

Kad se pije, popu dvije

I opet mu pravo nije!”

PROTIV RECESIJE

Mnoštvo je bećaraca koji tematiziraju aktualne situacije iz društvenoga života:

“Za mog lolu nema recesije,

mjesto vode dudovaču pije.

Mi seljaci svinje ćemo klati,

u Evropu kobasice slati.

Kod Evrope moram protestirat,

što za jaja nema poticaja.

Mi smo snaše ove županije,

radile bi ali posla nije.”

(Rončević, Znanstveno istraživanje 2015.)

Poseban status u selu uživa počimalja. Najčešće je to kreativna i domišljata osoba koja zna dobro pjevati i koja u pripravi ima mnogo stihova...

Uz bećarac usvajamo kulturu u kojoj živimo. Njemu se možemo uvijek obratiti, uz njega rasti, sazrijevati, biti sigurni i zaštićeni...

POD ZAŠTITOM UNESCO-a

Bećarcu je potvrđeno - u predmetu Potpore Šokadije Zagreb za nominaciju bećarca za uvrštenje u reprezentativnu UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine - da se bećarcem “može otpjevati i ono što nije prigodno govoriti, te na izvjestan način svjedoči tradiciju demokratske rasprave, jer se vrlo često napjevi tematiziraju, što daje kreativnu dimenziju ovom vokalno-instrumentalnom izričaju”:

“Od bećarca nema bolje pjesme,

tu se pjeva i 'no što se ne sm'je.

Niko ne zna šta u pjesmi kanim,

u pjesmi se s dikom nadivanim.

Što 'j u pjesmi to se pjevat smije,

ko zamjeri taj čeljade nije.

Što 'j u pjesmi to se pjevat mora,

lud bi bio ko bi zamjerio.”

(Rončević, Znanstveno istraživanje 2015.)

SVIMA ZA PORUGU

“Najviše se pjevaju diki i inoči; za porugu se pjevaju i materi, ocu, svekrvi, seoskoj gospodi i popovima; za prkos pjevaju se svakome, koji god mladog uvrijedi”, piše svećenik i pisac Josip Lovretić u svom djelu Otok, narodni život i običaji, koje je u Zborniku za narodni život i običaje južnih Slavena objavljivano u nastavcima od 1897. godine.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana