Umjetnička akademija, HNK u Osijeku, Veleposlanstvo republike Poljske i Poljsko kulturno društvo Mikolaj Kopernik u Zagrebu zajednički su organizirali i upriličili hrvatsku praizvedbu predstave “Majka”, koju je prema komadu Stanislawa Ignacyja Witkiewicza režirao i prilagodio Jasmin Novljaković.

Mjesto radnje bila je Barutana, a među protagonistima, uz redatelja, i Tatjana Bertok-Zupković, Katica Šubarić, Selena Andrić, Katarina Arbanas, Tamara Kučinović, Ivan Ćaćić, Hrvoje Seršić, Nenad Pavlović, Domagoj Mrkonjić, Goran Vučko. Kostimi su rad Zdenke Lacine, a scena Davora Molnara.

Što je naslovnu ulogu redatelj dodijelio Tatjani Bertok-Zupković ne treba čuditi, uzmemo li u obzir njezino višegodišnje scensko iskustvo, nagrade te status izv. prof. art. koji na UAOS-u ima od 2013.

- Već kada izgovoriš Witkiewicz to odmah zazvoni čudnovato, zagonetno. U režiji mog pok. profesora Damira Munitića igrali smo Witkiewiczevu “Vodenu koku” prije deset godina. U svojim se začudnim tekstovima ovaj autor bavi pitanjima postojanja, čovjeka, pojedinca, Boga... Sve što je davne 1924. rekao da bi se moglo dogoditi i događa nam se - ističe Tatjana, dodajući da predstava pomalo koketira i s Augustom Strindbergom pa i Henrikom Ibsenom.

Zanimljiv je i složen način kako piše pa i sama autorova osobnost, smatra nositeljica glavne role. Uloga majke koju u pravom životu 'tumači' svakodnevno, u ovoj joj predstavi, otkriva Tatjana, nimalo nije pomogla.

- Za njegove komade treba kôd i način igre koji rečenice 'baca' na sve strane, između glumaca na sceni pa i publici, s potpunim unutarnjim pokrićem. Za nekoga je ovo groteska, a on je sam, čini mi se, napisao da je ovo - nepristojna drama, a “Vodenu koku” žanrovski odredio sferičnom tragedijom - dodaje Tatjana Bertok-Zupković, ne krijući zadovoljstvo izvrsnom kolegijalnošću na UAOS-u koja je i ovaj put rezultirala dobrom suradnjom. Veseli ju ovaj projekt koji ih je spojio na drukčiji način, iako se odsjeci na Akademiji često nadopunjuju.

Ulogu sina, vrlo kompliciranoga erotomana koji voli tajanstvene i opasne stvari, ali je i kukavica - a kakvoga bi malo koja majka poželjela (u komadu, dakako, u kojem je Edipov kompleks dignut na 'entu'potenciju) - dobio je Ivan Ćaćić.

- Svi se vrlo dobro poznajemo i s obzirom na višegodišnju suradnju, bilo nam je lako. Iako ne bih rekao da smo se mučili, dosta smo dugo tragali za ključem igre ovoga komada, a to je stilizcija i u tijelu i u načinu govora i komunikacije s drugim likovima na sceni, jer da smo igrali čistu obiteljsku dramu mislim da bi komad bio 'zakinut' za mnogo toga što ima za poručiti - pojašnjava Ćaćić, kojemu je jedan od partnera na sceni i Domagoj Mrkonjić, asistent na UAOS-u, koji u predstavi tumači dvije uloge: 'kokainista' i ratnog špijuna.

- Predstava je u standardnom iščitavanju vrlo konfuzna, ali u isto vrijeme i vrlo jasna. Likovi u životu Leona i njegove majke zapravo su najave našeg vremena i zakukuljeni likovi koji djeluju iz i u sjeni - kaže Mrkonjić, ocjenjujući vrlo potrebnom i inspirativnom ideju da profesori i asistenti UAOS-a udruže snage u kazališnoj predstavi.

Projekta proizašlog iz pera jednog od najznačajnijih poljskih umjetnika (koji nije bio samo pisac, nego i slikar i filozof rođen prije 130 godina), sigurno ne bi bilo ili barem ne u ovakvom izdanju da nije bilo doc. art. Jasmina Novljakovića.

- Witkacy je poznat avangardist i ima svoje zasluženo mjesto u Europi, a u ovoj drami - koja je sve samo ne realistična - već možemo vidjeti naznake i teatra apsurda, ekspresionizma, nadrealizma. Za ovaj komad kao temelj svjesno uzima Ibsenove utvare i Strindbergove drame, ali ih prerađuje u nekom svom razmišljanju o teatru. Komad je dosta autobiografski, kroz glavni lik dosta progovara o sebi. Neispunjeni filozof razvija teoriju smisla opstanka svijeta koji ide k uniformiranosti i mašiniziranosti, a jedini je spas opstanak pojedinca. Njegova majka za njega zarađuje pletući dan i noć, a on živi kao vampir, sišući joj krv. U priču ulaze i narkotici... To je za ono vrijeme vrlo avangardna priča, a za današnje začudna - riječi su Novljakovića.

Potrošačko društvo od nas ne zahtijeva nikakvu aktivnost, samo trošimo ono što nam netko daje, a ne ispunjava nas - parafrazirao je Witkacyjevo proročanstvo.

- Predstava završava kao deus ex machina: šest bezličnih radnika ga zatuku u ime mlitave demokracije. Mnogo je poveznica sa sadašnjicom. Mi se ovdje laboratorijski bavimo drukčijim načinom glume od onoga što predajemo studentima - zaključuje redatelj.