Otkako su prije dva tjedna u Hrvatsku počele dolaziti prve izbjeglice iz Sirije, čak i oni koji dosada nisu čuli za njega, iznenada su otkrili da u Baranji postoji mjesto zvano Baranjsko Petrovo Selo.

Dobro, neki su prvi put čuli i za Beli Manastir (zahvaljujući također izbjeglicama i - CNN-u), no dok se u Belom nakon početnog kaosa stanje smirilo, selo na hrvatsko-mađarskoj granici i dalje je u središtu pozornosti javnosti. Do Baranjskog Petrovog Sela (BPS) izbjeglice su organizirano autobusima počele stizati kako bi onda preko graničnog prijelaza Beremend ušle u Mađarsku, odakle su ih transportirali do Austrije. Tako je BPS dobilo golem medijski publicitet, na graničnom prijelazu s Mađarskom postavljena je ogromna metalna kapija, a duž sela visoka ograda sa žicom, koja je, na žalost mještana, fizički odvojila dvije države, koje su sve donedavno funkcionirale kao jedna, bar na tom pograničnom području.

Otada do danas, osim što je ovo selo postalo sjedište brojnih novinarskih ekipa iz cijelog svijeta koje pozorno prate situaciju, nema dana a da kroz BPS ne prođe najmanje dvadesetak autobusa što prevoze ljude koji traže sreću na drugom kraju Europe. Tako su se stanovnici Petarde, ni krivi ni dužni, iznenada našli izloženi migrantskom valu koji prolazi kraj njihovih kuća. Mnogi Petarčani imaju razumijevanja, pružaju pomoć na granici, no ima i onih koji pomalo i gunđaju, u strahu da stanje ne izmakne kontroli (Mađari zatvore granicu) pa izbjeglice dočekaju zimu u selu ili kraj sela, pod šatorima...

Bilo kako god, Petarda je za sada vezana, makar i usputno, uz izbjegličku krizu. I dok su izbjeglice jedna strana priče, o kojoj slušate i čitate svaki dan, Baranjsko Petrovo Selo ima i drugu stranu, onu tradicinalnu, normalniju. I njoj ćemo posvetiti ovu priču.

Daklem, BPS se smjestio u sjeverozapadnom dijelu Baranje, na cesti Belišće - Beli Manastir (sagrađeni most na Dravi iznimno je važan za promet ljudi i robe), na hrvatsko-mađarskoj granici, 14 kilometara od Belog Manastira i isto toliko od mađarskog Šikloša.

Kako u svojim zapisima bilježi dugogodišnji istraživač i kroničar Baranjskog Petrovog Sela Franjo Kuna podrijetlo naziva sela nije nigdje zapisano, no prema pričanju starijih seljana selo je ime dobilo po nekom Petru, lokalnom mještaninu. S obzirom na to da je bilo više sela s tim nazivom, imenu je dodana mjesna oznaka prema regiji u kojoj se nalazi, daklem - Baranjsko. Mađari su selo nazivali Pitarda, što praktično znači isto, pa se poslije u svakodnevnoj komunikaciji uobičajio naziv Petarda, koji je i danas u upotrebi umjesto jednog od najdužih naziva mjesta u Hrvatskoj.

Ovo selo bogate i slavne prošlosti u svojoj je povijesti dijelilo sudbinu Baranje. Tako je 1526. nakon Mohačke bitke zajedno s ostatkom Baranje i Ugarske došlo pod tursku vlast. Premda za to ne postoje nikakvi pisani tragovi, prema usmenoj predaji u selu je u to vrijeme postojala džamija, na mjestu sadašnjeg mjesnog groblja, a s odlaskom Turaka bila je pretvorena u katoličku crkvu. Austrijska vojska Baranju je zaposjela nakon odlaska Turaka, 1687., a u to vrijeme počinje razdoblje intenzivnog doseljavanja Srba, Hrvata iz Bosne te Nijemaca, koji su u Baranju donijeli posve novu kulturu, obrtništvo i način obrade zemlje. Tijekom stoljeća broj stanovnika u Baranji, pa tako i u Baranjskom Petrovom Selu, brzo raste, pa je početkom 20. stoljeća bilo evidentirano više od 1000 stanovnika.

U selu danas više nema živućih svjedoka jednog od najvećih događaja u povijesti ove zajednice - izgradnje i otvorenja željezničke pruge Beli Manastir - Baranjsko Petrovo Selo i otvorenja željezničkog kolodvora 1910. godine, čime se Petarda prometno povezala s ostatkom Baranje i Slavonije. Premda je pruga selu mnogo značila, ona je 1966. ukinuta kao nerentabilna, a tračnice su izvađene i prodane, navodno za izgradnju tirolske brdske pruge u Austriji. Kao podsjetnik na ta vremena u selu je ostao tek objekt nekadašnjeg kolodvora pretvoren u stambeno zdanje, a najduža ulica u selu nazvana je Kolodvorskom ulicom, jer je vodila prema kolodvoru.

Početak dvadesetog stoljeća bio je i u znaku gradnje katoličke crkve u središtu sela, posvećene svetom Lovri. Selo se moglo pohvaliti i s pola stoljeća organiziranog školstva na hrvatskom i mađarskom jeziku, poštom te brojnim drugim udruženim oblicima djelovanja. No ni Petarda se početkom 20. stoljeća, iako etnički čisto hrvatsko selo, nije mogla oduprijeti nametnutoj srbizaciji, odnosno dolasku Srba, koji su zauzimali najvažnije položaje u mjestu. U znak otpora takvoj politici u selu je bio iznimno aktivan ogranak Radićeve Hrvatske seljačke stranke, u sklopu koje su djelovali tamburaški, sportski, folklorni i drugi ogranci Seljačke sloge, gdje se narodno blago vadilo iz škrinja i u okviru folklora prezentiralo bogatstvo koje je narod stoljećima stvarao i čuvao. Naziv Seljačka sloga, u sjećanje na te dane, i danas je zadržalo mjesno kulturno-umjetničko društvo, pri kojem djeluju i dječja te tamburaška sekcija.

Premda je i razdoblje Drugog svjetskog rata za stanovnike Petarde bile vrlo teško, malo je tko slutio da će nakon rata, unatoč neprestanom povećavanju broja srpskog življa, Petarci u kolovozu 1991. kao nesrpsko stanovništvo doživjeti najteže razdoblje u svojoj povijesti - novi rat i progonstvo. Bježeći i spašavajući goli život pred tenkovima JNA i lokalnim Srbima, stanovništvo skelom preko Drave odlazi u susjednu Valpovštinu i Mađarsku. Nadajući se da će ta noćna mora kratko potrajati, stanovnici iz svojih kuća odlaze tek s vrećicama i nekoliko stvari. No pokazalo se da je agonija prognanih stanovnika Petarde potrajala punih sedam godina, a tek nakon mirne reintegracije počeo je povratak i obnova teško uništenih i do temelja opljačkanih hrvatskih petaračkih domova. No, unatoč obilnoj pomoći države, gradnji novih kuća na mjestima starih i porušenih, činjenica je da ovo selo više nikada nije dostiglo nekadašnji sjaj, a broj stanovnika koji danas živi u njemu, 500-tinjak duša, za više je od 25 posto manji od broja stanovnika koji su Petardu naseljavali prije progona. Mnogi su u progonstvu umrli, mnogi svili gnijezdo na nekoj drugoj strani svijeta, svjesni da baranjsko gospodarstvo više nikad neće biti kao prije, da je mladih sve manje i da rane koje su ostale možda nikada neće biti do kraja zaliječene.

Jedan od prvih objekata koji se počeo obnavljati nakon povratka bila je nova škola - završena upravo 1991., prije izbijanja rata. U toj osmogodišnjoj područnoj školi nastavu su počeli pohađati mališani iz Baranjskog Petrovog Sela, Torjanaca, Novog Bezdana, Majških Međa, a, uz školu, počela je i gradnja nove ambulante, obnova društvenog doma te udruga koje su djelovale u mjestu. Unatoč činjenici da je mnogo narodnog blaga bilo pokradeno i odneseno u nepoznatom smjeru preko Dunava, ponosni Petarci nakon povratka su iz tajnih skrovišta počeli izvlačiti nošnje, koje su spremali i čuvali poput najvećeg blaga, a počela je i izrada novih nošnja za potrebe KUD-a. Ubrzo je počela djelovati i prva sekcija tamburaša, te su slijedili nastupi i gostovanja KUD-a diljem Hrvatske.

Petaračke buše jedna su od baranjskih autohtonih manifestacija s najdužom tradicijom. Održava se stoljećima, a vrijedni stanovnici Baranjskog Petrovog Sela uspjeli su je nakon mirne reintegracije podići na poprilično visoku razinu, pa se u vrijeme poklada u ovo selo na zapadu Baranje slije nekoliko tisuća ljudi. Petarčani joj se posvećuju dušom i tijelom, pripremaju je mjesecima, a na scenariju bi im mogla pozavidjeti i mnogo veća mjesta.

Uz nadaleko poznatog pučkog pisca, pokojnog Matiju Filakovića, koji je izdao nekoliko zbirki pjesama i pripovjedaka isključivo s temom života u Baranjskom Petrovom Selu, istraživanju čije je prošlosti, zajedno s Franjom Kunom, posvetio veliki dio svog životnog vijeka, Petarda se izuzetno ponosi i svojim Pučkim pjevačicama Župe svetog Lovre, jednim od rijetkih pučkih zborova u Hrvatskoj koji je snimio nosač zvuka isključivo s pjesmama koje se pjevaju jedino u Baranjskom Petrovom Selu, a koje posljednjih godina preuzimaju i drugi poznati zborovi. Pučke pjevačice u ovom selu službeno organizirano djeluju od 2002., kada su se pojavile na prvoj baranjskoj smotri crkvenog pučkog pjevanja “Marijo, svibnja kraljice”, u Topolju, i nadaleko su poznate po crkvenom pučkom pjevanju starih marijanskih napjeva, koje je od 2011. godine na listi Ministarstva kulture kao zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Ta je zvučna baština zabilježena na nosaču zvuka snimljenom 2012. pod nazivom “Marijo, o, mili glas”, zahvaljući zalaganju poznatog etnologa, prof. Krunoslava Šokca, rođenog Petarčana, inače dugogodišnjeg člana Folklornog ansambla Lado iz Zagreba.

Sve netom napisano i spomenuto samo je manji dio priče o Baranjskom Petrovom Selu. Zapravo, kako bi ga se bolje upoznalo, najbolje je selo pohoditi i u njemu se nekoliko dana zadržati. I to bez obzira na izbjeglice, jer oni se autobusima samo provezu pored sela prema Beremendu, a u BPS-u život nastoji teći po starom, mirno i, koliko je god moguće, bez dodatne izbjegličke drame...