Kustoski je rad autorski rad, a najvažnija pretpostavka jako intenzivan rad s drugim autorom ili autorima. Poznati osječki kustos Vlastimir Kusik nagrađen je različitim nagradama za kustosku i kulturnu djelatnost.

Koje su to i koji su bili povodi?

- Ne znam je li to nagrada, no uvršten sam u kategoriju zaslužnih muzealaca koju je uspostavio Muzejski dokumentacijski centar. Rečeno je kako mi je bibliografija impresivna, broj izložbi i ostalih aktivnosti, no mislim kako je najjači dojam ostavila činjenica da sam se uporno koncentrirao na pojave suvremene umjetnosti, što baš i nije karakteristika povjesničara umjetnosti. Ali to je moj izbor, volim se nazivati arheologom suvremenosti. Možda bih nagradama trebao pribrojiti i Medalju Stjepana Petrovića Muzeja grada Vukovara, tragično umorenog na Ovčari, kustosa i povjesničara umjetnosti s kojim sam odlično surađivao.

Vaše prezime čuva jednu jaku galerijsku tajnu - nepotrebnu tajnu - da je Grad imao i prije 30-ak godina dva galerijska prostora vrlo jake djelatnosti. Vaš je brat Branimir tamo kustoski autorski djelovao, no i Vi ste potpisali neke stvari. Galerija Zodijak ima vrlo patinirano ime u gradskom sjećanju, no čega bi se to grad trebao, s njom u vezi, sjećati?

- Neupitno je kako je galerija Zodijak upisana u kulturnu povijest grada. Utemeljio ju je Predrag Goll i vodio 10 godina, a idućih 20 moj brat. Obojica su imali osjećaj za važno u modernizmu i suvremenosti, Gol malo klasičnije, dok je Branimir, uz moje uporno 'sufliranje', bio otvoren za sve, novo, vrijedno i provokativno. Program je bio odličan, obojica smo poznavali velike umjetnike, jake umjetničke osobnosti koje su tada bile u punom zamahu svojih karijera od Logara, Apolonija, Šalamuna, Picelja, Šuteja, Knifera, Kuduza do najmlađih. Imao je više razumijevanja i za osječku likovnu scenu pa su kroz galeriju prošli doslovce svi važni osječki umjetnici. Galerija je pratila i Baranjsku umjetničku koloniju, koja je u svoj vrsti djelovanja bila važna kulturna manifestacija s izvrsnim umjetnicima u sazivima. Zapravo, Zodijak je bio dopuna za suvremenost prema kojoj je osječka galerija bila inertna i odbojna. Predrag Goll je bio sam pa je do moga dolaska teško gurao suvremenost.

Radi li se, kad smo kod Zodijaka, na monografiji Vašega brata Branimira? On je nesumnjivo važna i istaknuta osobnost u suvremenoj istočnohrvatskoj umjetnosti, no na neki je način i vrlo zrelo vrijeme da o njemu saznamo monografiranu priču.

- Monografiju Zodijaka će svakako biti napravljena, napisat će ju Igor Loinjak, a ja pripremam građu. Bit će to odličan prilog kulturnoj povijesti grada. I mom bratu se priprema monografija, a radit će ju Daniel Zec. Mislim da će to biti važan prilog novom vrjednovanju njegova opusa, koji je na neki način počeo izložbom kojoj je predgovor i tezu za novi pogled i vrjednovanja izložio akad. Tonko Maroević. Njegova djelatnost s mladim umjetnicima velika je dragocjenost koju svi oni (Sabina Ostojić, Mario Čaušić, Davor Vrankić, Kruno Stipešević i mnogi ili svi koji su upisali akademije) pamte. Zamislite, on je sačuvao njihove pripremne radove za akademije! Adekvatno vrjednovanje njegova djela stiglo je kasno. Neupitno je bio iz one serije jakih ostanaka, ali realizirao bi se i odlaskom. Prva mu je izložba bila u New Yorku, gdje bio pozvan i sigurno bi se afirmirao. Ne samo da se nije bojao grada i asfalta, rođen i proživio mladost na VBK, a zrelo doba na Jugu 2, s Tvrđom kao središtem, nego mu je i slikarstvo ona vrsta slikarskog urbaniteta koji je u ovim našim prostorima vrlo rijedak. Ali teret života, autodestruktivna narav, čaša i konačno boleština učinili su svoje. Ni ja se nisam proslavio, bio sam mu teret i to onaj najteži. Možda ću muku naših odnosa staviti na papir u formi kako mi je to savjetova Tihomir Matijević, pisma bratu. Sve će biti izmišljeno, ali ništa ne će ni nedostajati. Valjda ću tako iskupiti teret svoje krivnje zbog kojega plačem tamo gdje me nitko ne vidi.

Navodno ste donirali dosta materijala iz njegova legendarnog tvrđanskog ateljea Umjetničkoj akademiji!? Što je s tim čuvenim ateljeom u kojem su se, mentorirani Branimirom, za studije spremali brojni danas afirmirani naši umjetnici?

- Umirao je bolno, ali s punom sviješću. Više od 400 knjiga specijalističkog profila, njemački ekspresionizam i američka umjetnost 60-ih, platna, kistovi, boje, sve prvorazredne kvalitete poklonio sam UAOS-u, namještaj mladim slikarima i njegovim prijateljima. Ono najvažnije, slike, razvrstao sam, fotografirao i popisao. Sve je pohranjeno u dijelu ateljea u kojem je Margareta Lekić, također jedna od umjetnica kojoj dao je poduku i podršku.

Povučeno je galerijsko ime u - muzej. Pohranjeno je jedno galerijsko ime u muzej ili...? Je li krhkoj kulturnoj publici lako pratiti promjene i razloge za promjene i onda je još i pitanje utječe li to na išta u odgovoru te publike?

- Ideja o promjeni imena napravljena je upravo u korist krhkoj kulturnoj publici kojoj je naziv muzej bliži i razumljiviji. Ništa se nije promijenilo u statusu i zakonskoj regulativi. Jednostavno smatrali smo kao naziv muzej djeluje autoritativnije, iako je naziv galerija jednako vrijedan, no danas se galerijom imenuje svaka radionica okvira pa tako i našu instituciju kači ta okolnost. Meni je galerija i dalje prvi naziv jer me uz nju vežu emocije i sjećanja.

Trenutačno ste najstariji kustos, tj. muzejski ste savjetnik MLU, a iza Vas je dinamičan tim raznolikih mlađih kustosa: neki skloni povijesti, neki skloni vrlo modernim medijalnim izrazima, neki skloni baštini... ali i križaju se te njihove geste.

- Nema sukoba interesa među nama kustosima, imamo svoje sklonosti i izbor prema svijetu umjetnosti, primarno je da služimo ustanovi i njezinim obvezama prema vrijednostima koje imamo, umjetnicima koje izlažemo i publici koja nas vjerno motri. Ravnateljica nastoji da ta križanja budu u korist muzeja, a ne proturječnost koja bi bila teretom. Novi mladi kustosi bila bi velika blagodat tim nastojanjima, ali, to je tek očekivanje.

Neki su istočnohrvatski umjetnici već imenovani kao Kniferovi nastavljači ili barem - sugovornici. Kako stoje stvari s promicanjem i pojavljivanjem mlađih i novijih autora danas, a kako je bilo prije 30-ak godina? Posebice s obzirom na našu decentriranu poziciju.

- Osječka likovna scena danas je bogatija, raznolikija i vrijedna svake pozornosti. Nekada sam njezinim dijelom shvaćao i umjetnike koji žive u Berlinu (Ivandić), Düsseldorfu (Stipešević), Parizu i New Yorku (Vrankić), ali danas više ne gledam tako. Njihovi životi i djelo pripadaju adresama na kojima žive, pa umjetnici ovih prostora čine jezgru umjetničke i kulturne suvremenosti. I to je veliko i važno bogatstvo, čvrsto sam privržen vrijednostima u kiparstvu Tihomira Matijevića, slikarstvu Ines Matijević, Hrvoja Duvnjaka, grafici Marija Čaušića, Domagoj Sušac je sjajan umjetnik široke umjetničke inteligencije, a ne zaostaju niti novi i mladi. Zahvaljujući novoj strategiji otkupa, naš muzej ima njihova djela te ih izlažemo kada god je tomu prigoda.

Vi i prof. Goran Rem više ste puta razvijali temu odlazaka i povrataka umjetnika u naše slavonske gradove. Je li se tu nešto u nekoj povijesti-suvremenosti nešto promijenilo?

- Jake odlaske usporedio sam s jakim ostancima, o povratcima nema ni govora. No, dolazak iz njima nekada novih i sada trajnim adresama može i treba njegovati. Mi to radimo kroz izložbe, a UAOS bi to mogla urediti dolascima kao gostima predavačima. Ako su to cijenjene umjetničke osobnosti u svojim sredinama, dakako da im je mjesto i u našim galerijama, muzejima i katedrama. Sa svoje strane radim upravo to, izložbe redovito imaju Vrankić, Ivandić, Doroghy, a u jesen svoga/moga života opet nakon 10 godina u MLU je stigao i “pravi čovjek iz Düsseldorfa”, Krunoslav Stipešević. Našijenci u svijetu ne odbijaju pozive i stoga im hvala.

S prof. Remom i doc. Sanjom Jukić potpisali ste i studiju o panonizmu. Kritike su sjajne, no je li priča time završena?

- Drago mi je da je Jukić/Rem dvoknjižje primljeno s velikim komplimentima u korist afirmacija panonizma. To je vrlo točan i precizan naziv kulturno-povijesnog prostora u kojem živimo. Što je Dalmacija u/i Mediteranu, to je Slavonija u/i Panoniji. U Mađarskoj je to naziv za najuglednije kulturne institucije, dok je kod nas to tek naziv prijevozničke firme. U knjizi sam bio gostom s obvezom ugradnje vizualnog materijala, no vremenom se pokazalo da je to mnogo više negoli dopuna knjizi. Nisam se umislio da mogu napraviti slikarsku antologiju, kao što je to knjiga za pjesništvo, no nisam ni promašio temu. Umjesto poklapanja slika/riječ, napravio sam izbor slika uz teme i potom napisao intermedijalnu studiju o panonizmu, čitanja toga pojma kroz slike triju umjetnika - Kopača, Vrankića i D. Sušca. Tema nije završena, u najmanju ruku napravit ćemo isto, ali umjesto pjesništva u prvom će planu biti slikarstvo. Ili drugim riječima, dvojac Jukić/Rem gostovat će u slikarskom panonizmu. A o temi panonizma? Pa ovo je početak!

Stižu li svesci Adresa2 i Adresa3? Na čemu trenutno radite?

- Izvan radnih obveza u tvornici, dakako, ništa ne radim. Starost, umor, boleštine, Feral u kombinaciji s lijenošću i dokolica dobivaju s godinama sve više maha. Sa 60 i nekoliko naviru sjećanja, ali i razmišljanja što li je za činiti, završiti započeto ili početi nikada pokrenuto. Zamislio sam naziv za knjigu - “Adresa, drugo izdanje”, što, naravno, ne bi bilo drugo izdanje već posve nova knjiga. Imam skice i bilješke za knjige o fotografiji, arhitekturi i urbanizmu Osijeka, romantičnu povijest VBK 1953.-2015. ili VBK između dva rata, monografiju Gardista, monografiju Osijeka bez ulica, ali s ljudima, povijest nogometa u Osijeku kao leksikon velikana. Da imam književnoga dara, napisao bih izmišljenu autobiografiju.

Grad se ubrzava, pa umjesto šetanja, imamo sve više obilaznica. Može neki neciničan komentar za kraj?

- Temeljni planski dokument, generalni urbanistički plan je neuredan. To pruža široki prostor improvizacijama ili proizvodnju kontroliranoga nereda. Taj nered koriste gradske političke administracije za svoje trenutačne interese. Zato je grad izmaknuo urbanističkom nadzoru, udaljuje se od ideje svoje jezgre i širi prema periferiji. Ipak, nije kasno stvari vratiti na pravi put, ne novi, nego onu nit kojom je oblikovana čvrsta jezgra čiju ljepotu i jasnoću s pravom prepoznajemo kao kulturnu dragocjenost.