VINKOVCI – Početak je radnje filma “Dnevnik jednog rata – Vinkovci” u petak, 19. srpnja 1991. godine, kada su Vinkovci prvi put granatirani. Svaki je dan bio težak, ali svima je najteže pao 18. studenoga, kada je okupiran Vukovar. Pa ipak, beznađe koje se tada uvuklo među ljude preraslo je u inat da Slavonija, a s njom i Hrvatska, nikada neće biti pokorena. Radnja filma staje s povijesnim datumom, 15. siječnja 1992., kada je Hrvatska nakon svih muka konačno i međunarodno priznata – kratki je to opis dokumentarnog uratka iza kojeg, kao scenaristica i redateljica, stoji Nada Prkačin, nekadašnja ratna izvjestiteljica s hrvatskog istoka.

Film će vinkovačka publika premijerno moći pogledati 8. listopada, u 19.30 sati, u Gradskom kazalištu. Iako nije prvi o ratnim Vinkovcima, jedini je to dokumentarac koji o tom vremenu progovara s odmakom od 24 godine, što neizbježno znači drukčiji “rukopis” i, kako će reći Prkačin, pogled s druge, realne distance. U filmu se nižu 42 sugovornika: hrvatski branitelji – dotadašnji radnici, seljaci, profesori, liječnici, učenici, glazbenici.... “Ukratko, ljudi koje je rat učinio svjedocima velikosrpske agresije, nepobitnim zaštitnicima doma, obitelji i vjere”, kaže Prkačin, dodajući i kako autentičnost tih teških dana stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske potvrđuju mnogi vrijedni arhivski snimci što su ih zabilježili snimatelji amateri i vinkovački ratni fotoreporteri. “Bila sam i kao dijete obiteljski vezana uz Vinkovce, kao i za rata '91, i nakon filma o Osijeku, logičano mi je bilo da moram to napraviti i o Vinkovcima, gdje je, osjetila sam to tada, bilo još teže; bio je to moj dug”, veli redateljica koja je baš na dan vinkovačke premijere, ali prije 24 godine, bila u Nuštru i još čuva propusnicu za ulazak u ratnu zonu. Nuštar se, naime, nametnuo kao dio filma, kao prva linija obrane prema Vukovaru.

Nevjerojatan je podatak da je na okupiranom dijelu bivše općine Vinkovci u jesen 1991. bila najveća koncentracija oklopa JNA: 320 tenkova i 250 borbenih vozila. “Vinkovci imaju svoje junake. To su svi oni koji su ostali u gradu kako bi se i hrvatski branitelji koji su tamo došli iz cijele Hrvatske i dijaspore osjećali sigurnijim. Najteže je bilo u bolnici koja se nalazila samo 500-tinjak metara od prve crte bojišnice i dnevno je zbrinjavala više desetaka ranjenih vojnika i civila. Iako je smrt bila posvuda, nikada nije nedostajalo kulturnih zbivanja – koncerata, likovnih izložbi, promocija knjiga. U tom gradu muze nikad nisu šutjele”, navest će Nada Prkačin o filmu koji traje 82 minute. Snimajući ga, iznenadila ju je, kaže, količina videozapisa iz ratnih Vinkovaca, mada amaterskih i ne uvijek dobre kvalitete, ali neprocjenjivih glede života u ratnim Vinkovcima, poput sv. mise koju je na Božić '91. u bolnici služio župnik Tadija Pranjić, ili koncerta Zatnih dukata za ranjenike u bolničkom podrumu. “Bolnica je bila stjecište kulturnog života, koliko god to danas bilo smiješno, no bilo je tako”, kaže redateljica.

Film je nastao u produkciji Laudato televizije, producentica je Ksenija Abramović, snimatelj i montažer Ivan Lovrić, animaciju i grafički dizajn radio je Nikola Uroić, a autor glazbe je Željko Barba. “Ovaj film priča je o Vinkovcima i iz Vinkovaca. Ali, to je rukopis obrane i svakog drugog hrvatskog mjesta, grada, od istoka do juga Lijepe Naše, čiji potpis i sadržaj, s hrvatske strane, nije mržnja – nego obrana. Nije uništavanje, nego zaštita, čuvanje”, zaključit će producentica Abramović. S. Butigan