Kako od dobre knjige napraviti ne baš dobar televizijski serijal dokaz je između hrpe primjera i najnoviji, ambiciozni Foxov Wayward Pines. Doduše, roman nije baš posve upropašten u TV verziji, no da je moglo i trebalo sve ispasti daleko bolje nego što jest, to je nesporno.
Drugim riječima, Wayward Pines u produkciji korporativnog diva FOX-a nije opravdao očekivanja koja su čitatelji Blake Croucheve trilogije imali, unatoč činjenici da je i sam pisac participirao u televizijskoj realizaciji vlastitog romana. I još nešto se izjalovilo - Wayward Pines nije postao ovodobna inačica kultnoga Twin Peaksa (upravo se reprizira na HRT-u 3!), pa je i po tom pitanju serijal iznevjerio, iako je zapravo suludo očekivati da bilo tko može dostići legendarno djelo Marka Frosta i Davida Lyncha. Ali TV studiji i mediji vole napuhavati stvari, pa je tako bilo i s TV verzijom Wayward Pinesa, koja je nešto posve dugo, uostalom kao i sam roman.
LYNCH KAO INSPIRACIJA
Uglavnom, FOX-ov Wayward Pines dobro prolazi ako niste čitali knjigu, no ako jeste, onda je nervoza neizbježna već od prvih nekoliko minuta nakon što ugledate Matta Dillona kako baulja šumom, dok kroz flashbackove pratimo neke trenutke njegovog prijašnjeg života. Dillon je zapravo vrlo dobar u ulozi Ethana Burkea, specijalnog agenta tajne službe SAD-a, a nisu loši, naprotiv, ni drugi glumci koji dobro odrađuju posao (tu je i svenazočna Carla Gugino). Režiju prve epizode potpisuje M. Night Shyamalan, kadrovima struji nešto malo twenpeakovske atmosfere (tabla na ulazu u gradić, slično Twin Peaksu, šuma, čudni stanovnici...), no u cjelini TV adaptacija iza koje stoji Chad Hodge (The Playboy Club, Runaway...), koliko god bila vrhunske tehničke izvedbe, osim što ne prati doslovno prvu knjigu (uključuje radnju i iz sljedeće dvije!), također joj nedostaje narativne sugestivnosti koja krasi stranice Crouchove knjige.
Ako je prva sezona televizijskog Wayward Pinesa mnoge razočarala, istoimeni roman Blakea Croucha mnoge je oduševio pa zaslužuje da mu se posveti malo više prostora u odnosu na TV verziju. Daklem, Wayward Pines je žanrovski gledano još jedna distopijska saga kakvih smo se načitali posljednjih godina. Njezin autor, međutim, ipak je uspio pronaći “formulu” s elementima koji još nisu korišteni, a ako i okvirno jesu (katastrofa koja je poharala svijet), onda im je Crouch udahnuo ponešto drukčiji input, kako bi Wayward Pines postao to što jest - autentično i vjerodostojno književno djelo kod kojeg je deja vu sindrom svedan na najmanju moguću mjeru, a sve ostalo, tema, likovi, kontekst i podtekst, dobilo na samostalnosti i originalnosti.
To pak konkretno znači da kad imaš ideju, poznaješ žanr i znaš pisati, a nit vodilja ti je nešto značajno stvoreno u prošlosti, onda uspjeh teško da može izostati. Wayward Pines je, naime, rezultat utjecaja koji je na mladog Blakea Croucha izvršio, a što druge nego Twin Peaks, Lynch i Frost, što pisac i sam priznaje u sjajnom, liričnom pogovoru na kraju prve knjige.
Wayward Pines je daklem priča koja inspiraciju duguje Davidu Lynchu i Marku Frostu, no to je samo polazna točka, dok je sve ostalo Crochove mašte djelo. A ta mašta doista se razmahala već od uvodnih stranica prve knjige Wayward Pinesa, kad se čitatelj suoči s agentom tajne službe Ethanom Burkeom koji dolazi k svijesti negdje uz obalu neke rijeke, blizu šume. Burke je natučen, pun modrica, sve ga boli, ne zna što mu se dogodilo, pretpostavlja da ga je nešto udarilo, pa krene prema gradu... U takvom stanju još ga muče i sjećanja iz ratne prošlosti u Iraku (bio je otet i mučen u Faluji, što u TV serijalu ne vidimo!), a nakon što ponovno izgubi svijest, budi se u bolnici na infuziji, pod paskom medicinske sestre Pam. Malo-pomalo Burke počinje shvaćati tko je i što je (agent koji se u Wayward Pines uputio pronaći dvoje nestalih kolega), sjeća se i supruge i sina u Seattleu, koje, međutim, nikako ne može dobiti na telefon. Zapravo Burke shvaća da s gradom nešto ne štima, a kad u mjesnom policijskom uredu pokuša otkriti pojedinosti, šerif Pope mu objasni da je preživio prometnu nesreću u kojoj je njegov partner poginuo. Već na rubu živaca i sa strašnom glavoboljom, Burke uz pomoć konobarice Beverly kreće u vlastitu istragu o Wayward Pinesu, polako shaćajući da logika zdravog razuma ovdje ne vrijedi i da stvari nisu kakve se na prvi pogled čine... Probleme mu pravi i šerif Pope, pa se čini da Burkovim mukama nema kraja. Wayward Pines je gradić izoliran visokonaponskim zidom s jedne strane, a s druge prepreka su divovske stijene, pa Burkeu postane jasno da će iz tog zatvora teško izići živ...
Ono pak što je novum kad su distopijski romani u pitanju, jest dosjetka da je za kraj svijeta, ljudi i civilizacije kakvo poznajemo, kriva priroda sama, njezina “odluka” da zlouporabi flore i faune stane na kraj tako što će prekinuti genetski kod (DNK zapis), koji je od čovjeka napravio homo sapiensa i osigurao mu fizički i psihički razvoj tijekom povijesti.
Sve to nesretnom Burkeu pred kraj njegovih muka, nakon što je pokušao pobjeći iz Waynard Pinesa i hodeći kroz šume i gudure preživio napad četveronožnih čudovišta, dokopavši se na kraju tajnog skloništa ukopanog u stijenu, objasni genetičar David Pilcher, koji se u Wayward Pinesu predstavlja kao liječnik-psihijatar, a zapravo je šef cijelog projekta. Dogodila se aberacija u ljudskome genomu pa su u deevoluciji nastala stvorenja zvana Abiji, a ljudi su izumrli.
DALEKA BUDUĆNOST
“Najveće otkriće u povijesti čovječanstva bila je spoznaja o tome kako će čovjek izumrijeti... Cijela civilizacija stvorena po mjeri čovjeka raspala se”, kaže šokiranom Burkeu Pilcher. Takvu je kataklizmu predvidio upravo Pilcher, no nitko ga nije ozbiljno shvaćao pa je, obogativši se, krenuo s realizacijom plana koji će od degeneracije i izumiranja spasiti bar nekoliko tisuća ljudi. Stvorio je gradić Wayward Pines, kao nekakvu Noinu arku, da bi u takvo izolirano okruženje naselio odabrane. Pritom je, kako bi preduhitrio budućnost, a iskoristio napredak tehnike i tehnologije, odabrane za preživljavanje, skupa sa sobom i sestrom, hibernirao (uspavao) za idućih - dvije tisuće godina! Nakon svega, Burke napokon shvati da u Wayward Pinesu nije 2012. nego u 4028. godina!
Bez mogućnosti povratka u svijet kakvog više nema, Ethan Burke pomiri se sa sudbinom, postane šerif u Wayward Pinesu, susretne se sa suprugom i sinom, ali time njegova drama i drama cijelog Pinesa tek počinje. Jer, iako na tabli pri ulasku u Wayward Pines piše: Where Paradise is Home, iza rajske idile skriva se pakao - zlo dolazi izvana, ali i iznutra! Utješno je pritom što se nakon dvije tisuće godina u živici, uz trijem Burkeovog novog doma, prvi put oglasi - cvrčak!
Piše: Darko JERKOVIĆ
MAŠTA MOŽE SVE
Užas iz daleke budućnosti: Efektan spoj SF-a, horora i trilera
Motivom misterioznog gradića koji krije mračnu tajnu bavili su se u književnosti, odnosno distopijskoj žanrovskoj literaturi, mnogi pisci i prije Blakea Croucha. Daklem, temeljni okvir priče Wayward Pinesa nije originalan, jednako kao što nije originalan ni obrazac globalne katastrofe koja je poharala svijet, kojeg su na višu razinu maestralno izdigli Justin Cronin i Hugh Howey. Sve je to jasno kad se čita Blake Crouch (Sjeverna Karolina, 1978.), no ipak se ne radi o krađi tuđih ideja, nego samo o širenju granica za nove sadržaje u starim formama, kako bi nova futuristička fikcija, a kakva je Wayward Pines, poprimila u konačnici vjerodostojnu romanesknu viziju, što Crouchov roman svakako jest. Osim toga, Crouch zna pisati, naracija mu je savršena, dinamika srednjeg tempa dobro sjeda, dijalozi su logično dozirani, a i flashbackovi s paralelnom pričom (tortura koju je Burke proživio utamničen u Iraku), vješto je inkorporiran element koji umnogome pojašnjava stanje uma glavnog junaka. Crouch također vješto dozira napetost, misterij kojim je grad obavijen oprezno naznačuje da bi je tek pred kraj romana detaljno objasnio, a posebno je dojmljivo “iživljavanje” nad agentom Burkeom koji kroz dvjestotinjak stranica (od ukupno 300) proživljava neviđene fizičke i psihičke napore u svom pokušaju da razotkrije tajnu Wayward Pinesa. Sve u svemu, izvrstan spoj SF-a, distopije, horora i trilera. Bravo za zagrebačko “Znanje”, koje je ovo izdanje objavilo u Hrvatskoj.