Naš je sugovornik o temi predizborna Hrvatska bio prof. dr. sc. Pero Maldini, politolog s Odjela komunikologije Sveučilišta u Dubrovniku i voditelj interdisciplinarnog doktorskog studija Komunikologija Sveučilišta u Osijeku.

Vidimo da je preko priče o izbjeglicama krenula i predizborna kampanja u našoj zemlji. Je li ona već i u ovoj fazi burnija od očekivanoga i je li primjerena situaciji?

- Izbjeglički val dogodio se usred predizborne kampanje i moglo se očekivati da će glavni izborni takmaci i na tome nastojati steći političke bodove, unatoč krajnjoj neprimjerenosti korištenja te tragične situacije za dnevnopolitičke ciljeve. S jedne strane, nakon početnih nesnalaženja i improvizacije, vlast je uspjela konsolidirati organizaciju prihvata i transporta izbjeglica, pa sada naglašenom prisutnošću premijera i ministra unutarnjih poslova na terenu nastoji odaslati javnosti sliku vlasti kao uspješne i organizirane, dok radikalizacijom retorike prema Srbiji i Mađarskoj nastoji stvoriti dojam odlučnosti i domoljublja. S druge strane, oporba djeluje reaktivno, uglavnom neselektivno kritizirajući svaki potez vlasti, bio on dobar ili loš, što ostavlja dojam bezidejnosti i neobjektivnosti. No, pretjerano korištenje izbjegličke krize u kampanji moglo bi i jednima i drugima donijeti negativan publicitet, najprije zbog izrazite senzibiliziranosti hrvatskih građana za patnje izbjeglica, pa posljedično i negativnu percepciju politizacije te teme. Uz to, ubacivanje te teme u predizbornu kampanju pokazatelj je da ni vlast ni oporba nemaju konzistentne političke programe javnih politika s ciljem rješavanja ključnih socioekonomskih problema hrvatskoga društva, a koje bi trebale biti glavni predmet predizbornog sporenja. Tako je tema izbjegličke krize samo još jedan beskoristan supstitut oko kojeg se vode jalovi prijepori i izmjenjuju ideološke (dis)kvalifikacije.

Jesu li nametanjem te teme sve druge stranke osim dvije najveće pomalo gurnute u drugi plan, pa proizlazi da od svega toga SDP i HDZ (Milanović i Karamarko) mogu imati i koristi?

- Tu temu, kao i sve druge, gotovo uvijek postavljaju na dnevni red politički najutjecajnije stranke (tzv. agenda setting), a kod nas su to, dakako, HDZ i SDP. Hrvatski politički sustav još krajem 90-ih oblikovao se kao umjereno fragmentirani dvostranački sustav, a takav je i danas. U njemu dvije dominantne, nominalno ideološki konfrontirane stranke, predvode koalicije u kojima oko sebe okupljaju određeni broj manjih stranaka, bilo na osnovi ideološke srodnosti ili klijentističkih interesa jer ni jedna ne može steći dostatnu potporu biračkog tijela da bi mogla samostalno obnašati vlast. A upravo je to razlog političke trgovine i klijentističkog ponašanja malih stranaka koje, kada su u (vladajućoj) koaliciji, stječu udio u političkoj moći, nerazmjeran stvarnoj političkoj podršci biračkog tijela. Kao koalicijski partneri, tako participiraju u vlasti dijeleći je s jednom od velikih stranaka kojima je njihova podrška potrebna za konstituiranje vlasti. Stoga, od malih se stranaka i ne očekuje da budu one koje će predlagati, a još manje nametati ključne političke teme jer, zbog ideološkog suglasja ili vlastitih interesa, one će redovito slijediti velike stranke, predvodnike koalicija. To je i glavni razlog njihove političke neuvjerljivosti i izostanka političkog identiteta.

Milanović se poziva na domoljublje i kliče: Hrvatska! Karamarkovi su stavovi, pak, prošlog tjedna bili bliži Vučićevim nego Milanovićevim. Hoće li se u cijeloj kampanji manje paziti što se govori, a više da to bude što glasnije?

- Čini se kako i jedna i druga stranka žele popraviti sliku o sebi, i to upravo u onome što im se prigovaralo da im nedostaje. Tako SDP pribjegava domoljubnoj retorici, odlučnosti i posvemašnjoj angažiranosti, dok HDZ nastoji pokazati toleranciju, razumijevanje, pa i prihvaćanje stavova srbijanskih i EU političara, sve dakako, u kontekstu kritike onog drugog. Gledajući tu političku inverziju, jasno je da je riječ o prigodnoj transformaciji političkog diskursa za potrebe predizborne kampanje i stjecanje političke podrške, čak i među biračima iz suprotnog tabora, a osobito među neodlučnima. Koliko će to biti uspješno ovisi o tome kolika je politička kompetencija naših birača, poglavito njihovo 'političko pamćenje', a to je već jedna druga tema.

Komu taj furiozni, politikantski i demagoški predizborni “spektakl” može više odgovarati i podići mu izborni rezultat?

- Ovdje, na žalost, nije riječ o argumentiranoj raspravi oko sučeljenih političkih programa i javnih politika, već o dobro znanoj, ideološki intoniranoj i zapravo jalovoj verbalnoj prepirci u kojoj trenutačnu korist ima onaj koji prigodnom retorikom, politikantskim trikom, prokazivanjem grešaka ili difamacijom političkog suparnika ostavi bolji dojam. Na žalost, znatan dio hrvatskih birača svoje će odluke donijeti prije na osnovi takvih impresija i ideoloških opredjeljenja nego na temelju objektivnih prosudbi političkih programa i njihovih nositelja. To, pak, govori ponajviše o našoj političkoj kulturi. Premda oporba ima veće izglede, oni nisu toliki da bi izborna pobjeda bila izvjesna. Naime, rejtingu oporbe više je pridonio neuspjeh vlasti nego njihova aktivna i konstruktivna pozicija, koja je umnogome izostala. Stoga, u takvoj relativno neizvjesnoj situaciji, krajnju korist imat će onaj koji u ovom kratkom razdoblju do izbora pošalje jasne i dovoljno uvjerljive poruke, osobito onom dijelu neodlučnih i apatičnih birača koji i ne namjeravaju izići na izbore. Tih nekoliko postotaka glasova moglo bi biti presudno.(I.BOŠNJAK)