Novosti
PISMO DJEVOJKE IZ BELOG MANASTIRA:

Nije na nama da sudimo, već da - pomognemo
Objavljeno 29. rujna, 2015.

U našu redakciju javila se osamnaestogodišnjakinja iz Belog Manastira (podaci poznati redakciji) koja je u dirljivom pismu, ali želeći ostati anonimna, opisala svoje iskustvo susreta s izbjeglicama u jedinom baranjskom gradu. Prenosimo veći dio njezina pisma, u kojem naglašava kako iznosi vlastito mišljenje, doneseno bez utjecaja drugih.

“Onog trena kad sam čula da izbjeglice navodno dolaze u Beli Manastir, obuzeo me strah koji se isprepleo s nekom tugom i nekim nemirom. Nadala sam se da neće ostati ovdje, da će ih biti malo ili što se već može motati po glavi nekom tko je '97. godište, tko nikada nije proživio rat (...) i zapravo ne zna ništa o nesreći tih ljudi. Onda je došao onaj kobni četvrtak i oni su stigli. Stajala sam prilijepljena uz prozor i gledala ih kako šeću ulicama mojeg malog grada. (...) Strah je bivao sve veći, ali kako je rastao strah, tako je rasla i znatiželja. Obiteljski smo se spremili s još nekoliko bliskih prijatelja i otišli kupiti onoliko koliko smo mogli. U autu su govorili kako ovo budi sjećanja, bili su potreseni, a ja sam se bojala. (...) ušli smo u vojarnu u glavni šator isporučiti sve što smo kupili. Tu zapravo počinje moja priča. Nema struje, mrkli mrak, neka skladišta i prostori s nadstrešnicama i, kako se meni tada činilo, milijun nesretnih lica. Šator Crvenog križa, koji je ujedno i glavni šator - prazan, nema kruha, nema hrane, nema potrepština, samo 15-ak ljudi na izmoru koji se uljudno smiješe svakom nesretnom licu. Izlazim iz auta, uplašena i shvaćam da je tu 60 % muškaraca, a da ostatak čine žene i djeca. U rukama držim košaru punu vlažnih maramica, i gledam u malene crne oči, maleni tužni osmijeh i ruke koje su čvrsto obgrlile vrat oca, kovrča do kovrče, prljavi maleni noktići i prljavi nosić. Okrenem glavu na drugu stranu i vidim štaku, vidim staro, naborano lice, iščašen kuk, ruke pune žuljeva, vidim suze u očima, ali vidim osmijeh koji govori neću ti ništa, osmijeh koji govori samo želim otići za boljim životom, vidim mudru sijedu kosu. U sekundi shvatim - zašto slušam što govore drugi? Zašto sam dopustila da mi utjeraju strah u kosti mediji, poznanici, puk općenito? Vadim maramice, i bacam se na posao. Dajem maramice, golim rukama kidam kruh i dajem jabuke. Onih 60 % muškaraca nudi mi pomoć, djeca mi ljube obraze, majke mi suzama zahvaljuju... To su ljudi koji su bili uspješni, dobrostojeći, ali su to ljudi koji su svu imovinu stavili u jedan ruksak. To su ljudi koji su u državi koja se bori sama protiv sebe i upoznala sam ih svakakvih i ima ih svakakvih, ali zašto stvoriti mišljenje ili predrasudu na temelju onih 1 % (...) Želim vas uvjeriti da nije onako kako kažu, želim vam reći da nije bilo Ostojića, Milanovića ili bogzna koga, da nije bilo gradonačelnika... Bio je narod, bili su neumorni volonteri i bili su ONI koji su radili jedni za druge, koji su radili s nama, koji su zahvalni i koji su ljudi. Zato mislite svojom glavom i shvatite da svaka priča ima dvije strane, i budite dovoljno hrabri pa upoznajte onu pravu, vodite se srcem, jer jednog bi dana i mi mogli tražiti pomoć od njih. Čovjek si, i moral i dostojanstvo ti trebaju reći da svatko ima pravo na osnovne potrebe za život, ma kakav on bio, ma kakvi su oni bili, nije na nama da sudimo, već da pomognemo, a ako već nećete pomoći, držite te jezike za zubima i ne širite krive priče. Jer što ste vi osim običnog čovjeka, baš kao i oni”, stoji u pismu djevojke iz Belog Manastira.

Možda ste propustili...

HRVATSKA U SKUPINI NAJBOLJIH

Rast proizvodnje među najvećima je u Uniji

NA PUNKTOVIMA U VINKOVCIMA, VUKOVARU I ŽUPANJI

Cijepljenje na tri punkta u VSŽ-u

U SISAČKO-MOSLAVAČKOJ ŽUPANIJI

Neuporabljivo 4136 objekata

Najčitanije iz rubrike