Tako što Beli Manastir još nije vidio, doživio i preživio. Čak je bio i na CNN-u! Val izbjeglica koji se sručio svom snagom na središte Baranje nije lako zaboraviti ni osam dana poslije.

Sadašnji mir i red čini se privremenim, jer opcija s novim vlakovima bez voznog reda iz Tovarnika nije odbačena, a i privremeni prihvatni centar u bivšoj vojarni JNA spreman je za moguću novu navalu izbjeglica. Uglavnom, za sada se izbjeglice iz Tovarnika do granice s mađarskom prevoze autobusima preko Jagodnjaka pa je Beli Manastir pošteđen tranzicije.

Kakve su posljedice kaosa na željezničkom i autobusnom kolodvoru u Belom Manastiru, svjedočio sam i osobno, kad sam se u petak (18. rujna) u večernjim satima dovezao vlakom iz Osijeka. Uz kilometar tračnica upadale su u oči neviđene gomile smeća, ali i desetak kombija različitih TV postaja koje su dopodne snimale iskrcaj izbjeglica na belomanastirskoj postaji, tučnjavu i sveopći kaos među pridošlicama koji su okupirali kolodvorski prostor, a onda su valjda čekale što će se dalje dogoditi pa se nikom baš nije odlazilo s takve vruće medijske točke u Belom. Osim njih, još su na kolodvoru bila i policijska vozila, također njih desetak, za svaki slučaj. Vidjevši sve to bilo mi je jasno kakvu sam frku propustio pet-šest sati prije! Sve ste to sigurno vidjeli na televizijskim vijestima i o tome čitali u novinama i na portalima.

Uglavnom, željeznički i autobusni kolodvori u Belom Manastiru, jedan uz drugi, doimali su se kao da je kroz njih netom prije prošao uragan. Bilo mi je gotovo nevjerojatno da ljudi u nekoliko sati mogu ostaviti toliko smeća (fekalije, kojekakve krpe, kutije, čaše, novine, patike, šalovi, ulošci, pelene, čak i neke jakne...), pa se počeo širiti i nepodnošljiv smrad, a nikog da to sve skuplja i liferuje s kolodvora.

- Ovo je strašno, kao da su baš ovdje odlučili istresti sve što imaju, pišati i srati uokolo. Razumijem da im je već dosta svega i da im je prigustilo, no baš takav kaos nisu morali ostaviti. I što da rade uposlenici na kolodvoru i policija, tko bi uopće mogao obuzdati tu masu nesretnika iskrcanih iz vlaka i prepuštenih betonu, tračnicama i vrućini. Bojim se i neke zaraze, nedajbože - ljutito je komentirala neka postarija gospođa vidjevši uneređeni HŽ kolodvor u Belom.

Na upit zašto se smeće ne skuplja, iz Baranjske čistoće kazali su da njihove ekipe na kolodvor stižu ujutro jer prije toga moraju počistiti nered u vojarni i u gradu. Tako je i bilo. Jer kad sam se u subotu vraćao u Osijek, s vlakom koji iz BM-a polazi oko sedam sati, ukazala se ekipa s maskama na licu koja je krenula u skupljanje smeća. A ukazala se i ekipa neke mađarske televizije koja je na jedan od željezničkih perona postavila kameru i satelitsku antenu, čekajući novi vlak s izbjeglicama iz Osijeka. Svi ostali kombiji su nestali, valjda im više nije bilo zanimljivo nakon kaosa u petak.

No, vratimo se tom petku koji, srećom, nije bio 13. u mjesecu, jer da je bio, tko zna, možda bi stanje bilo još gore, ali i ovako je bilo sasvim dovoljno lošeg dojma nakon invazije migranata na mirni baranjski gradić.

Hodeći prema središtu Belog, pogled mi je skrenuo u obližnji park pored devastiranog nekadašnjeg hotela “Adica” pokraj kolodvora. Tu sam uočio nekolicinu izbjeglica koji su ostali u gradu - mirno sjede na klupama, nešto klikaju po mobitelima i zijevaju od dosade. Pitah poznanika u prolazu tko su ti tipovi i što tu još rade, zar su zaboravljeni na kolodvoru? Ma nisu, kaže Belomanastirac, to su oni koji su šetali po gradu, mijenjali eure za kune (po tečaju: 50 eura - 250 kuna!), pili čaj u kafićima i valjda im se dopalo ovdje pa čekaju neki vlak ili autobus da ih kasnije odveze u Osijek, ili prema granici s Mađarskom.

I zbilja, kad sam prošetao korzom, čuo sam svakakvih priča. Kao recimo to da su se neki od izbjeglica, nakon tučnjave na kolodvoru, zaputili na okrijepu, valjda da smire živce, a mještani su ih u čudu gledali kao da su Marsovci. Bilo je i žena, zakrabuljenih u nekim jaknama i maramama, dok je vani pržilo plus 35 C stupnjeva. Neke od njih s djecom... Navodno su (nisam provjeravao) neki navalili i na burek pa je profitirao i Mlinar.

Osim na kolodvoru, dramatično je bilo i u vojarni, od kolodvora udaljenoj tri kilometra, na ulazu u Beli, uz cestu iz Osijeka. I o tome ste sve čitali i vidjeli u vijestima. Jedino što sad, s odmakom od najkritičnijeg dana, treba spomenuti jest činjenica da ni tu u početku nije sve štimalo jer se u nepripremljeni, devastirani i godinama zapušteni prostor zbog “više sile” moralo u trenu smjestiti nekoliko tisuća izbjeglica. No, Županijska i gradska vlast brzo se organizirala i dobro se nosila s problemom.

Naravno, nakon što su migranti potrpani u autobuse i proslijeđeni u Mađarsku, i tamo je iza njih ostalo brdo smeća pa je vojarna podsjećala na odlagalište otpada. Kasnije se stanje popravilo, postavljeni su šatori, pojavio se i Crveni križ, liječnički punktovi..., pa je nakon crnog petka u idućim danima prostor vojarne poprimio daleko humaniji izgled, što znači da je taj teren bio sada spreman za eventualne buduće tisuće izbjeglica. Sve u svemu, Belomanastirci su preživjeli invaziju svog grada, okupaciju od strane izbjeglica, pa se sve vratilo u normalu i šteta je sanirana. Bilo je to iskustvo koje, srećom, nije eskaliralo u veće probleme, premda su kaos na željezničkom i autobusnom kolodvoru, kao i masa izbjeglica u vojarni, ostavili vrlo loš dojam. Jer grad nije bio pripremljen za takvo iznenađenje, to je evidentno, unatoč što je kasnije situacija stavljena pod kontrolu. Čak je i premijer pohodio Beli Manastir, slikao se u vojarni i uobičajeno ispaljivao fraze kako je sve dobro i da organizacija funkcionira, jer “Plan B”, na koji se Vlada odlučila, pokazuje rezultate. A te rezultate mogli smo vidjeti (i još ih gledamo) na graničnom prijelazu s Mađarskom. Tamo je poslan i onaj vlak pun izbjeglica u pratnji nekolicine hrvatskih policajaca pa je nastala nova drama. Uhićeni su pa brzo pušteni strojovođa i policajaci, no vlak s deset vagona zadržan je u postaji Magyarbóly. Sad svi peru ruke od odgovornosti za taj incident, pišu se izjave u HŽ-u, pljušte optužbe za izazivanje dodatnog pograničnog spora s Mađarima. Milanović je dodatno izazavao napetost kad je izjavio da su Mađare, ništa ih ne pitavši, prisilili da otvore granicu i prihvate transportne ture migranata u svoj “koridor” prema Austriji.

Drama s izbjeglicama u BM-u imala je još jedan negativni aspekt - osim putničkog, prekinut je i teretni željeznički transport (cargo promet) iz Mađarske prema Osijeku, što znači nove gubitke za inako oslabljeno domaće gospodarstvo.

Kako će se situacija dalje razvijati vidjet ćemo, no kako god bilo, prvi čin drame je završen, a budući se očekuju. Nadamo se s više organiziranosti i spremnosti na svaku mogućnost od strane Vlade. Nakon svega Beli Manastir ostaje u nekakvom limbu - naoko vlada mir i red, no ipak s neizvjesnošću što donosi sutra i hoće li još biti crnih petaka kao što je bio onaj 18. rujna, koji je potresao Baranju i kojeg je vidio cijeli svijet. Jer koliko god ljudi bili tolerantni, humani i puni razumijevanja za ljudske sudbine (a bili su), još jedno suočenje s više tisuća izbjeglica u jednom danu (bilo ih je 10.000, što je više od ukupnog broja stanovnika BM-a), bio bi to teret koji teško da bi grad mogao iznova podnijeti bez težih posljedica.

A ne treba zaboraviti da će i zima vrlo brzo...

Piše: Darko  JERKOVIĆ