Očito da se problem dolaska izbjeglica neće riješiti ni za tjedan ni za mjesec dana. Koliko će to biti važan dio hrvatske predizborne kampanje?

- Ako ta situacija potraje, sigurno je da će ta tema koja je vrlo emocionalna biti predmet predizborne kampanje. Treba vidjeti kome će donijeti prednost. Ako se Vlada tu pokaže kao ona koja ima sućuti za izbjeglice, koja se dobro organizirala i zna se nositi s problemom, to bi im moglo donijeti prednost. Čini mi se da je većina naših građana spremna pomoći i naći razumijevanje za te ljude. I sami smo prošli tragediju u ratu, dobar dio ljudi, nažalost, ima to iskustvo zbrinjavanja kada su bili prognani i skloni su pomoći. Ako se Vlada u tome dobro organizira i ako ne bude tako velik broj ljudi za koje se onda neće moći pobrinuti, mogli bi se pokazati kao dobro organizirana i humana vlada. A oporba bi mogla s ovim svojim zahtjevima, za koje bih rekao da nisu realni - da se vojska stavi na granicu i uvedu nekakve strože kontrole - pokušati na toj retorici homogenizirati desni dio birača, ali ne mislim da će tu dobiti nekakve nove poene.

Izbori bi mogli biti za dva mjeseca. Očekujete da će ovaj problem i tada biti ovako aktualan?

- Teško je predvidjeti kako će se situacija razvijati. Imamo Grčku situaciju gdje su izbjeglice mjesecima prisutni i gdje je problem znatno veći nego kod nas pa to nije bila velika tema izbora, osim za radikalnu desnicu. Ta se tema nekako izgubila. Treba vidjeti što će ankete unutar stranačkih stožera pokazivati, koliko se na tome može profitirati. Mislim da će stranke desnoga centra vidjeti da to nije tema na kojoj se mogu približiti neodlučnim biračima, a svoje ionako imaju. Naravno da će se u nedostatku drugih tema i o tome govoriti. No, u tim našim prepucavanjima nitko ovdje nije rekao: Hajde, neka nam to bude povod da izgradimo jednu migrantsku politiku. Da vidimo kako se gradi politika integracije i kako ćemo se odnositi prema nekoliko desetaka ljudi koji će kod nas zatražiti azil, kako ćemo ih integrirati, hoćemo li ih podučavati našem jeziku, povijesti, kulturi i slično. Zapravo imate samo taj emocionalno zasićeni govor ili vezan uz političku kampanju. Ali ne vidim da iz toga proizlaze promjene ili dodatna promišljanja o tome koliko nam ljudi treba, kakve radne snage i tome slično.

Za Milanovića je sve pod kontrolom, a za Karamarka je primjer kaosa i neodgovornosti. Što je bliže istini?

- Mislim da su priče o kaosu pretjerivanje. Nema kaosa, ali čini se i da nije sve pod kontrolom, jer ne možete kontrolirati desetke tisuća ljudi. No sigurno je da je Vlada imala organizacijskih propusta, ali, s druge strane, ne bih govorio da se radi o potpunom kaosu jer bi onda i austrijska i njemačka država trebale biti u kaosu, a znamo da su to vrlo dobro organizirane države. Kada pogledate snimke s austrijske i njemačke granice vidite da se tamo manje-više radi o vrlo sličnoj situaciji. Masa ljudi i policija koja ih pokušava nekako popisati i sve organizirati. To je posljedica tolikog broja ljudi na malom mjestu koja se ne može izbjeći.

Dosta je reakcija izazvala činjenica da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović posljednjim izjavama o izbjegličkoj krizi prozvala čak i Angelu Merkel. Kako to komentirate?

- Mislim da je to vrlo zanimljiva situacija, da osoba koju je podržavala Europska pučka stranka, kritizira jednu od istaknutih političarki upravo te stranke. A da nije na neki način našla prikladnim da ukaže na izvore i uzroke te krize, te nužnosti da se otkloni. Dakle, imate socijaldemokratsku vladu koja se pokazuje spremna na suradnju s instuticijama EU-a, dok predsjednica RH ima kritičke opaske na politiku EU-a, a to je politika Njemačke i Francuske. Mislim da sve to proizlazi iz toga što ona očito gradi paralelne institucije. Imamo Vijeće za nacionalnu sigurnost koje predsjednica po Ustavu ima pravo sazvati, no na taj način oformljeno i s funkcijama koje mu ona pridaje, to jednostavno nije potrebno. Jasno je da ona time ne pridonosi svojoj glavnoj ulozi, a to je da suradnjom s Vladom radi na stabilnosti političkog poretka u rješavanju problema.

Vidimo da smo ozbiljno narušili odnose s brojnim susjedima. Je li se to moglo izbjeći i kako to riješiti?

- Mislim da je to bilo teško izbjeći s obzirom na to da nije postojala jedinstvena i efikasna politika EU-a, vezano uz migrantski val. Da je postojala, onda bi te migracije bile zaustavljene na grčkim granicama, jer Grčka je zapravo granica EU-a, i to bi se riješilo u dogovoru između grčke i turske vlade. I Turska je trebala dati neki doprinos u kontroliranju tih migracija, ako je to cilj europske politike. A taj izbjeglički val dijelom je i uvjetovan turskom politikom u Siriji i njihovom prešutnom ili jasnom podrškom Islamskoj državi. I dok se ne skrši moć Islamske države koja je jedna od najvećih prijetnji koju je zapadna demokracija imala u svojoj povijesti, ne može se riješiti taj problem. I bilo bi dobro da se konačno počne govoriti o uzrocima i rješavanju te krize, a to je odnos vanjske politike EU-a prema Bliskom istoku.

A kako ćemo riješiti problem sa susjedima?

- Očito je da se svatko tu vodio politikom “brigo moja prijeđi na drugoga”. Jer nitko nema financijskih ni drugih kapaciteta da se nosi s velikim migrantskim valom. Na kraju će to završiti uobičajenom pričom: mir, mir, nitko nije bio kriv!

... i dobit ćemo svoj vlak natrag od Mađarske?

- Pa naravno. U međunarodnoj politici i inače je mnogo licemjerja. Mađarska optužuje Hrvatsku da nije korektna i da propušta izbjeglice preko svog teritorija, a to isto radi i Mađarska. I za unutarnje političke potrebe jednog snažnog mađarskog nacionalizma koji zagovara Orbanova vlada, gradi žice i ograde. Ali Mađarska je također bez popisivanja i evidentiranja propuštala izbjeglice preko svoga teritorija. Čini mi se da se i u Hrvatskoj počela voditi evidencija i koliko-toliko pridržavamo se tih pravila. Svi koji malo poznaju situaciju, a svakako vlade europskih država, već su nekoliko mjeseci znali s čime se mogu suočiti. A zašto je to sada tako naglo krenulo, pitanje je za dublju analizu, očito je da su s djelomičnim uspjesima Islamske države ljudi počeli gubiti nadu da će se to brzo riješiti i odlučili ići dalje, na Zapad, u EU. (I.BOŠNJAK)