Još u četvrtak, 17. rujna, prijepodne ništa nije dalo naslutiti da će jedini baranjski grad samo 24 sata poslije udvosturčiti broj stanovnika. Insideri su, doduše, javili kako će migranti s Bliskog istoka početi stizati na granični prijelaz Batina, gdje se u prijepodnevnim satima okupilo tek nekoliko novinara.

Sirijci, Afganistanci i ostali pristizali su pješice preko batinskog mosta, a s hrvatske strane prihvaćala ih je policija i smještala u hladovinu. Prići im je bilo zabranjeno, a fotografiranje je omogućeno tek izvan prostora graničnog prijelaza. Ponuđeno im je osvježenje i odlazak na toalet. U prvi su mah transportirani policijskim kombijima, navodno u Tovarnik. No već oko podneva alarmirane su gradske službe kako bi osposobile belomanastirsku vojarnu, gdje je počela košnja trave i uklanjanje otpada. Dio migranata počeo je pristizati u nju, a dio je stigao do nekadašnje JNA karaule u Luču. Kada su shvatili da bi u Mađarsku trebali prijeći ilegalno, odustajali su od takvog pothvata, još uvijek pamteći brutalno ophođenje mađarske policije na Horgošu. Odjednom pogranično su područje uz Luč počeli nadlijetati mađarski helikopteri, a u blizini karaule stvorili su se mađarski policajci. Ubrzo su po migrante počeli stizati autobusi, koji su ih vozili prema Belom Manastiru. Skupine migranata krenule su i pješice. Negdje u to vrijeme stigla je informacija kako je “probijen” batinski granični prijelaz te kako će na belomanastirski željeznički kolodvor stići vlak iz Tovarnika s približno 1000 ljudi. To se i ostvarilo. Na kolodvoru ih je dočekalo samo nekoliko policajaca, a svaki od njih imao je u rukama papir na kojem je, na engleskom jeziku, bilo napisao da krenu prema vojarni. Iako malobrojni, policajci su ih, bez većih problema, usmjerili belomanastirskom Svačićevom ulicom (poznatijom kao “betonska”), koja vodi upravo do tog poprilično zapuštenog objekta, bez električne energije, sanitarnih čvorova i vode. U vojarnu su, osim s kolodovora, pristizali i migranti iz tko zna kojih još smjerova. Oko 21 sat na novinarske su mobitele stigle SMS poruke kako je za 23 sata sazvana izvanredna sjednica Kriznog stožera Osječko-baranjske županije, na kojoj je, poslije će se pokazati, tražen “krivac” koji je rijeku ljudi uputio u Beli Manastir. U to se vrijeme procjenjivalo da je u vojarni i oko nje smješteno gotovo 8000 migranata. Slike koje su tada iz Belog Manastira otišle u svijet do tada smo mogli vidjeti samo na TV ekranima. Ulice u blizini vojarne, obje benzinske crpke u njezinu susjedstvu i okolna mjesta bili su prepuni nekih nepoznatih ljudi. Automobilom se, praktično, nije moglo ni proći, a na zelene površine nije se mogla baciti ni igla. Migranti su spavali i u dvorišima, odnosno prostorima ispred obiteljskih kuća. Uši su parale sirene Hitne pomoći, koja je intervenirala u nekoliko navrata, a, među ostalima, u osječki KBC odvezena je i jedna trudnica. Neupućeni koji su u rano jutro, u petak, došli u gradsko središte, nisu znali gdje su. Na tisuće migranata okupiralo je mjenjačnice, pekarnice i trgovine... No još uvijek ništa nije upućivalo na ratno stanje koje se u podne dogodilo na autobusnom i željezničkom kolodvoru. Budući da nerado sjedaju u organizirani prijevoz, migranti su kupovali autobusne karte za redovnu liniju Beli Manastir - Osijek. Zbog velike navale prijevoznici u pojačali linije, ali ni to nije bilo dovoljno. Kada su shvatili da je mjesta premalo, među migrantima je zavladala nervoza. Navodno je proradio i nož, što je bio signal za početak rata. Kažu da su se s jedne strane našli Sirijci, a s druge Afganistanci. Kamenje je letjelo na sve strane, a negdje su pronašli i letve. Trajalo je to dobrih pola sata. Malobrojni policajci nisu uspijevali zavladati situacijom, sve dok im nije pristiglo pojačanje. Zavađene skupine policajci su odvojili automobilima i rat je prestao. Dok je sve to trajalo, na željezničkom kolosijeku (samo pedesetak metara udaljenom od autobusnog kolodvora) bila je postavljena (besplatna) kompozicija koja ih je trebala odvesti do granice. Put je nas novinare odmah nakon kaosa odveo na granični prijelaz Baranjsko Petrovo Selo-Beremend. Procurila je, naime, informacija kako će migrante iz Belog Manastira tamo dovoziti autobusima. Tako je i bilo. Prve migrante, smještene u 20-ak autobusa, dočekao je kordon mađarske policije, a na dvadesetak metara iza njih bila je spremna vojska s dugim cijevima. Vladala je neizvjesnost. Odjednom se graničnim prijelazom prolomio pljesak. Netko od zapovjednog kadra mađarske policije priopćio je kako će svi biti pušteni. Možda pola sata poslije na granicu su počeli pristizati mađarski autobusi, jer je otvoren koridor prema austrijskoj granici. Tog poslijepodneva i večeri iz Belog Manastira prebačeno je 50-ak autobusa i nekoliko desetaka policijskih kombija migranata. Krenuo je put Mađarske i vlak s njih približno 1000. I tu su nastali problemi. Mađari su priču oko migrantskog vlaka do maksimuma napuhali, jer je s migrantima bilo i 40-ak naoružanih hrvatskih policajaca. Strojovođe vlaka ispitivali su cijelu noć, policajce evidentirali i pustili, a vlak - zarobili... Premijer Milanović rekao je neka si vlak ostave, ali neka migrante puste.

Odonda, nakon crnog petka, u subotu ujutro, u Belom kao da ništa nije bilo. Samo nekoliko obitelji migranata ostalo je u vojarni. Izgubili su rodbinu, pa su čekali na ponovni susret. Stigli su premijer i ministar Ostojić, a na pomoći je zahvalio predsjednik sirijsko-hrvatskog društva. Vojarna je sada spremna za prihvat približno 1500 migranata i pretvorila se u registracijski centar. Vjerujem da Beli Manastir u tako skoro vrijeme neće opet udvostručiti broj stanovika. Ili možda hoće...