Prvi autobus izbjeglica s Bliskog istoka stigao je u srijedu ujutro na hrvatsku granicu kod Tovarnika. Nakon što je Mađarska u utorak zatvorila svoju granicu sa Srbijom, emigranti su krenuli drugim putem - onim preko Hrvatske.

Od ranog jutra u Tovarnik su pristizali autobusi, jedan od prvih, dupkom pun, stigao je u Šid iz Preševa. Privatni autoprijevoznik iz Vranja zastao je na sajmištu u Šidu kako bi se ljudi nakon cjelonoćne vožnje odmorili prije prelaska granice.

Majka mijenja pelene bebi koja nema više od dva mjeseca, djeca se privijaju uz roditelje. Nitko ne želi govoriti, nepovjerljivi su i prestrašeni. Iako se stječe dojam da razumiju engleski i francuski, na bilo koje pitanje svi skreću pogled. Na “Selam alejkum” odgovore pristojno “Alejkum selam”, ali konverzacija ne ide dalje od toga. Na pitanje odakle su, razgovor zamire.

Djeca, od koje najstarije nema više od deset godina, uredna su i dobro odgojena. Ponuđena čokoladom, prvo pogledaju u roditelja i tek nakon njihova dopuštenja prihvaćaju poklon. Malo-pomalo odlučuju se na razgovor. Ne znaju gdje se trenutno nalaze - u Srbiji ili u Hrvatskoj, obećan im je prijevoz do Hrvatske, ali ne shvaćaju gdje su. Vozač autobusa kaže da su desetci autobusa krenuli iz Preševa, on je stigao među prvima. Nakon kratkog odmora vraća putnike u autobus i kreće prema granici. Autobus je nakon duge vožnje čist i uredan, ljudi disciplinirano sjede na svojim mjestima. Kilometar prije granice vozač skreće na zemljani put koji vodi u njive i okreće autobus.

Zbunjeni putnici shvaćaju da je njihovoj vožnji kraj i izlaze iz autobusa. Stvari imaju koliko mogu ponijeti, a i to je uglavnom ono što su dobili putem. Koji prekrivač, vrećica s logom UNHCR-a, boca vode... Jedino pitku vodu ne odbijaju i prihvaćaju je sa zahvalnošću kao da je ona najveće blago.

Vozač autobusa objašnjava da dalje ne može i upućuje ih među kukuruze. “Ma, to su odlični ljudi, cijelu noć sam ih vozio, nikakvih problema nije bilo. Jadni... Vozili smo ih do sada u Kanjižu i Beograd, sada smo prešli na Šid”, kaže i odlazi po iduću turu u Preševo.

Zabrinuti Sirijac pokazuje na trudnički trbuh svoje supruge, koja drži za ruku malo dijete, i pita: “Taksi?” Shvativši da mora pješice, pomireno uzima stvari i kreće put granice. Nailazi stari golf “dvojka” i zastaje, vozač prima u automobil trudnicu, djecu i žene, koliko ih je stalo... Pokazuje prema granici i objašnjava im da je tamo “Kroacija”. Kolona kroz kukuruze s malom djecom sporo napreduje, nekoliko stotina metara prije granice golf staje i izbjeglice nastavlju pješice prema policijskom kombiju koji se vidi u daljini.

Jovan Babić iz Šida umirovljeni je granični policajac, došao je obići svoju njivu sa šećernom repom u blizini granice. “Jadni ljudi, ovdje ih nismo još viđali, ali mislim da ćemo ih sada češće gledati. Došao sam obići njivu, pa sam ih povezao dio puta”, kaže nam.

U koloni izbjeglica saznajemo da ih ima s raznih strana. Većina ih je iz Sirije, pogotovo obitelji s malom djecom, ali valu koji je krenuo prema Europi pridružili su se i ostali, iz Sudana, Afganistana, Iraka... bilo je ljudi i iz Gane i Gvineje, što upućuje na to da izbjeglički val nije sam pitanje rata u Siriji, nego da je prema Europi krenulo stanovništvo cijelog nestabilnog područja Bliskog istoka i Afrike. Dugogodišnji ratovi, od plemenskih sukoba u Africi do terora koji se provodi u tzv. Islamskoj državi, nagnali su stanovništvo kojem je dosadilo živjeti u strahu da se pokuša domoći Zapada.

Ahmet je krenuo iz Sirije sa ženom i djetetom od dvije godine u nadi da će se dokopati Zapada. Putovali su, kaže na lošem engleskom, pet dana. Turska, Grčka, Makedonija, Srbija, a sada je došao nadomak Hrvatskoj. Na pitanje u kojoj mu je zemlji bilo najgore i gdje su s njima najgore postupali, misleći na zemlje koje je proputovao do sada, odgovora zbunjeno - u Siriji.

Kolona je sasvim utihnula kada je prašnim putem kroz polja kukuruza stigla do granice, gdje ju je dočekala hrvatska policija. Pogledavali su se u strahu pred uniformiranim osobama, pružajući ruke prekrižene na zapešćima, svima razumljiva gesta - znak za stavljanje lisičina. Razuvjerili smo ih rekavši da ih nitko neće vezati, da će sve biti u redu. Ponašanje policije bilo je profesionalno, čak i prijateljsko. Odmah su smirili situaciju i osmijehom kao univerzalnim znakom za otvaranje povjerenja objasnili im u koje vozilo idu djeca i žene u koje muškarci. “Don't be afraid, everthing will be OK, don't you worry”, smirivali su ih policajci, pa su prva preventivna pretraga i pregled prtljage prošli bez problema.

Nakon nekoliko minuta bili su već u postaji u Tovarniku, gdje su ih registrirali i pružili im vodu, hranu i liječničku pomoć. Autobusi su odmah organizirani za prijevoz u Centar za strance u zagrebačkim Dugavama, a najranjivija skupina, obitelji s djecom i žene, poslana je, kako saznajemo, u Ježevo.

Na pitanje gdje će biti smješteni muškarci bez obitelji, nismo dobili odgovor. No zasigurno će proći sigurnosnu provjeru.

Ispred policijske postaje u Tovarniku u svakom je trenutku bar stotinu ljudi: policajaca, novinara, volontera Crvenog križa i liječničkog osoblja. Usprkos gužvi, stječe se dojam da je sve dobro organizirano. Registracija, hrana, voda, liječnička skrb u slučaju potrebe, sve se odvija uhodano i autobusi se polako pune i prosljeđuju u smjeru Prihvatnog centra Ježevo, kamo su u srijedu poslijepodne stigle prve izbjeglice i gdje će prvi put nakon nekoliko dana putovanja spavati u zidanom objektu na čistom krevetu.

MUP je javio da su do 14 sati u policijskoj postaji Tovarnik, gdje se provode prve sigurnosne mjere i prihvat migranata, primljene ukupno 373 osobe (225 muškaraca, 75 žena, 73 djece). Iz Zagreba je krenuo i izvanredni vlak prema Tovarniku kojim će izbjeglice biti prevezene.