KOKOČAK - Svaki novi susret i razgovor s njim su posebni. Njegov neuništiv osmijeh pokazuje veličinu i bogatstvo čovjekova života i koliko je čovjeku zapravo potrebno malo da bi bio sretan. Riječ je dakako o Nikoli Boriću. Ovo je u Glasu Slavonije “3. epizoda” priče o njemu, priče koja je toliko zanimljiva i nepredvidiva. Posjetili smo Nikolu nakon punih sedam mjeseci, jer čovjek je došao živjeti u šumu da bi imao svoj mir. Vedar i nasmijan, kao i uvijek, dočekao nas je s lopatom u ruci miješajući blato za nastavak gradnje kuće koju je od našeg posljednjeg posjeta već dobrano proširio. Atmosfera je ostala ista, toplina običnog čovjeka, punog života i dalje vlada.:

- Ovo je tek 20 posto onoga što želim ovdje napraviti. Tu gdje sjedimo trebala bi biti prostorija za druženje, ono kad mi dođu gosti i tako. I dalje radim kako sam zamislio, od blata i prijesne cigle. Nacrt gradnje nemam, zapravo imam, ali u glavi – priča Nikola. Prelijepo je bilo vidjeti guske oko njegove kuće, u kući povrće, zimnica, likeri, sve Nikolinih ruku djelo.

- Guske sam dobio kada su bile jedan dan stare. Evo sad su narasle i sjajno su društvo (smijeh). Imao sam i kokoši, ali ovoga ljeta kad sam otputovao na par dana, odnijela mi ih je lisica. Što se tiče povrća, njega sadim i uzgajam zajedno sa susjedom u selu kojeg zovem Čiča. Pomažem ja njemu, on meni i tako. Odlučio sam probati napraviti likere od povrća iz vrta i voća koje sam uberem oko kuće. Napravio sam recimo orahovac i višnjevac i sudeći po kritikama onih koji su probali, dobro mi je uspjelo. Pokušavam praviti razne kompote i tako, snalazim se - nastavlja Nikola kojem i dalje dolaze raznorazni ljudi u posjet.

- Dolaze uistinu svakakvi ljudi. S nekima sam se potpuno pronašao, a neki su nažalost dolazili kod mene gledajući me kao nekakvog čudaka. Zvali su me ljudi koji su se nalazili u raznim životnim situacijama pa sam im objašnjavao da nisam nikakav guru i slično. Samo sam želio svoj mir i pronašao ga ovdje, to je sve, ništa posebno – skromno će Nikola. Zanimljiv je njegov odnos s lokalnim stanovništvom. U Kokočaku ima četiri kuće u kojima ljudi žive, ukupno šest osoba. Nikola je sa svima dobar, svima pomaže.

- Da, često se spustim u selo, to je jako blizu mene. Sa susjedima pričam i pomažem im u raznim poslovima. Sve su to stari ljudi kojima mi je posebno drago pomoći. – zaključuje Nikola koji je ipak bar malo ostao u svom starom poslu jer trenutno priprema jednog mladog nogometaša. Nikola Borić je čovjek koji zna cijeniti svaki novi dan i to je zapravo njegova poruka. Nema tu puno filozofije i premišljanja, njegova vrlina je jednostavnost, a njegovo bogatstvo život.