Kultura
“DODIR TEKSTA” - NOVA KNJIGA HELENE SABLIĆ TOMIĆ

Pozicija izmještenosti od Zagreba omogućila mi je objektivnost!
Objavljeno 7. rujna, 2015.

OSIJEK - “Dodir teksta” naziv je nove knjige Helene Sablić Tomić, poznate osječke književnice, kritičarke, znanstvenice, sveučilišne nastavnice i aktualne dekanice Umjetničke akademije u Osijeku.

Ona objedinjava književne kritike, odnosno kolumne koje je autorica pod istim naslovom od 2003. do 2012. pisala u uglednom podlistku "Kultura utorkom" tadašnjeg dnevnog lista Vjesnik. Objavljivanje knjige bio je povod za kratak razgovor s autoricom.

U uvodu ste mi rekli kako su u knjizi objedinjene sve kritike koje ste tijekom deset godina objavili pod naslovom "Dodir teksta". Na koji ste način birali djela i pisce koje ćete ocjenjivati?

- Uvijek sam se trudila biti recentna. Dakle, s jedne strane redovito pratiti naslove koji izlaze, a s druge strane uvijek sam imala svoju slobodu. Urednica priloga Branka Džebić nije nikada tražila kritiku 'po narudžbi', nego mi je dopuštala da prema vlastitom senzibilitetu izaberem autora ili autoricu o kojima želim nešto reći, na čemu sam joj zahvalna. Stoga sam ja pisala o različitim knjigama – od povijesnih preko beletristike i ponekad dječjih knjiga, pa čak do nekih do tada nepoznatih pisaca za koje sam smatrala da zaslužuju pozornost šire javnosti.

Urednica priloga i knjige istaknula je kako ste kritike pisali “bez ikakvih predrasuda, i pozitivno i negativno, zavisno isključivo o vrsnoći pojedinih objavljenih djela”. Kako ste uspjeli zadržati objektivnost i kritički odmak na ovako maloj književnoj sceni, gdje se praktički svi poznaju?

- Stalno napominjem kako je prednost živjeti u Osijeku, dakle izvan velikog središta. Imala sam taj privilegij da sudjelujem u kulturnom životu grada Zagreba, ali da ne participiram njegovo svakodnevlje. Često bih dolazila na različite događaje, sudjelovala u promocijama i slično, ali bih se uvijek vraćala u Osijek. Ta pozicija izmještenosti omogućila mi je objektivnost i kritički odmak jer ne moram te ljude sretati svaki dan. Prava kritika ne smije biti podobna, a ja nikad nisam htjela biti ni u čijem klanu i taboru.

Na kraju predgovora knjige urednica Džebić zaključuje “ova knjiga je podsjetnik na vremena kada je književna kritika imala svoje povlašteno mjesto u novinama, kada su intelektualci bili sastavnim dijelom njene uređivačke politike i kada je uz papirnate medalje postojala i građanska srednja klasa". Dijelite li njezino mišljenje?

- Apsolutno. Mi u Osijeku i Hrvatskoj, na žalost, više nemamo pravih kavana ni kulta čitanja novina i sporog ispijanja kave. Meni kronično nedostaju novine s velikim tekstom u kojem ću ja moći dobiti pametnu, informativnu i dobro osmišljenu reportažu ili komentar. Novine smo sveli na senzacionalizam, na žutilo i naslove. To nije stvar brzine života, već činjenice da toga jednostavno nema.

Ciljate li u tome možda upravo na gašenje Vjesnika?

- Između ostaloga i na to. Veliki je hendikep za hrvatsku kulturu da više ni u jednim novinama nemate pravi podlistak koji se bavi kulturom. Čak su i kulturne rubrike u dnevnim novinama svedene na nekadašnji minimum, a u njima se uglavnom mogu pročitati gole informacije, osvrti i izvješća. Gotovo da nema više kritike. U redu su napredak, mobiteli, internet... Međutim, novine su novine, kao što je knjiga uvijek knjiga. Zato postoji nasušna potreba za nekim novim Vjesnikom, institucije koja je doslovce šaptom pala. I ništa se slično od tada nije pokrenulo. Svaka država treba imati svoje novine u kojima će promovirati kulturu i imati ugledne kulturne nagrade kao što ih je imao Vjesnik. Tomislav Levak

Manjak ženskih autora

Od ukupno 146 kritika u samo 50 slučajeva obrađivali ste djela ženskih autora. Zašto?

- Uvijek sam pokušavala podjednako kritički obrađivati djela muških i ženskih autora. Zato sam se iznenadila kad me urednica upozorila na činjenicu da su u tek nešto više od trećine kritika zastupljene autorice. Osobito jer sam se trudila obraditi bar jedno djelo svake iole značajnije književnice koja se pojavila. No, očito je da, bez obzira na to što mi mislimo suprotno i što je sama riječ 'književnost' ženskoga roda, na sceni nema toliko autorica koliko se nama čini. Istina, u posljednje dvije-tri godine, koliko ne pišem ove kritike, u Hrvatskoj se pojavio jedan novi 'val' mlađih autorica.

Nikad nisam htjela biti ni u čijem klanu i taboru

Možda ste propustili...

U SLATINI NASTUPIO AKADEMSKI MUŠKI ZBOR FER-A

Među posljednjim europskim velikim muškim zborovima

2. MEĐUNARODNO NATJECANJE “DAMIR SEKOŠAN”

Gosti iz Italije, Srbije i Hrvatske odabrali najbolje glazbene talente

SPOT “VOLJENO MOJE” ANTONIJE BUDANO

Težina i istinska ljepota majčinstva

Najčitanije iz rubrike