OSIJEK - “Dodir teksta” naziv je nove knjige Helene Sablić Tomić, poznate osječke književnice, kritičarke, znanstvenice, sveučilišne nastavnice i aktualne dekanice Umjetničke akademije u Osijeku.

Ona objedinjava književne kritike, odnosno kolumne koje je autorica pod istim naslovom od 2003. do 2012. pisala u uglednom podlistku "Kultura utorkom" tadašnjeg dnevnog lista Vjesnik. Objavljivanje knjige bio je povod za kratak razgovor s autoricom.

U uvodu ste mi rekli kako su u knjizi objedinjene sve kritike koje ste tijekom deset godina objavili pod naslovom "Dodir teksta". Na koji ste način birali djela i pisce koje ćete ocjenjivati?

- Uvijek sam se trudila biti recentna. Dakle, s jedne strane redovito pratiti naslove koji izlaze, a s druge strane uvijek sam imala svoju slobodu. Urednica priloga Branka Džebić nije nikada tražila kritiku 'po narudžbi', nego mi je dopuštala da prema vlastitom senzibilitetu izaberem autora ili autoricu o kojima želim nešto reći, na čemu sam joj zahvalna. Stoga sam ja pisala o različitim knjigama – od povijesnih preko beletristike i ponekad dječjih knjiga, pa čak do nekih do tada nepoznatih pisaca za koje sam smatrala da zaslužuju pozornost šire javnosti.

Urednica priloga i knjige istaknula je kako ste kritike pisali “bez ikakvih predrasuda, i pozitivno i negativno, zavisno isključivo o vrsnoći pojedinih objavljenih djela”. Kako ste uspjeli zadržati objektivnost i kritički odmak na ovako maloj književnoj sceni, gdje se praktički svi poznaju?

- Stalno napominjem kako je prednost živjeti u Osijeku, dakle izvan velikog središta. Imala sam taj privilegij da sudjelujem u kulturnom životu grada Zagreba, ali da ne participiram njegovo svakodnevlje. Često bih dolazila na različite događaje, sudjelovala u promocijama i slično, ali bih se uvijek vraćala u Osijek. Ta pozicija izmještenosti omogućila mi je objektivnost i kritički odmak jer ne moram te ljude sretati svaki dan. Prava kritika ne smije biti podobna, a ja nikad nisam htjela biti ni u čijem klanu i taboru.

Na kraju predgovora knjige urednica Džebić zaključuje “ova knjiga je podsjetnik na vremena kada je književna kritika imala svoje povlašteno mjesto u novinama, kada su intelektualci bili sastavnim dijelom njene uređivačke politike i kada je uz papirnate medalje postojala i građanska srednja klasa". Dijelite li njezino mišljenje?

- Apsolutno. Mi u Osijeku i Hrvatskoj, na žalost, više nemamo pravih kavana ni kulta čitanja novina i sporog ispijanja kave. Meni kronično nedostaju novine s velikim tekstom u kojem ću ja moći dobiti pametnu, informativnu i dobro osmišljenu reportažu ili komentar. Novine smo sveli na senzacionalizam, na žutilo i naslove. To nije stvar brzine života, već činjenice da toga jednostavno nema.

Ciljate li u tome možda upravo na gašenje Vjesnika?

- Između ostaloga i na to. Veliki je hendikep za hrvatsku kulturu da više ni u jednim novinama nemate pravi podlistak koji se bavi kulturom. Čak su i kulturne rubrike u dnevnim novinama svedene na nekadašnji minimum, a u njima se uglavnom mogu pročitati gole informacije, osvrti i izvješća. Gotovo da nema više kritike. U redu su napredak, mobiteli, internet... Međutim, novine su novine, kao što je knjiga uvijek knjiga. Zato postoji nasušna potreba za nekim novim Vjesnikom, institucije koja je doslovce šaptom pala. I ništa se slično od tada nije pokrenulo. Svaka država treba imati svoje novine u kojima će promovirati kulturu i imati ugledne kulturne nagrade kao što ih je imao Vjesnik. Tomislav Levak