Tragajući za zabitima, daleko od utjecaja suvremene civilizacije, ali podjednako tako i od kulturne asimilacije matičnih zemalja, francuski etnomuzikolog Laurent Jeanneau otputio se u daleku Zomiju.

Posrijedi nije Nigdjezemska, a još manje neka imaginarna Šlarafija, Kokanja ili Zemlja Dembelija, jer je Zomija stvaran i, zapravo, kada se pogleda zemljovid, uistinu golem teritorij u unutrašnjosti jugoistočne Azije. Od kada je 1933. James Hilton objavio svoj roman “Lost Horizon”, a, četiri godine kasnije Frank Capra snimio istoimeni film, o tajanstvenoj dolini u kojoj vlada sklad, zemaljskom raju iz himalajske utopije, mnogi su se uputili u gorsku nedođiju u potrazi za tom mitskom adresom. Zomija je noviji pojam koji je 2002. skovao nizozemski povjesničar Willem van Schendel, kako bi opisao golemo zaleđe jugoistočne Azije. Dobila je ime po nazivu lokalnih pripadnika tibetansko- burmanskih plemena, na tromeđi Indije, Bangladeša i Burme, za gorštake (zomi). Na tome prostoru, koji obuhvaća cijele regije u Indiji i Kini te susjednim zemljama, živi stotinjak milijuna ljudi, pripadnika marginaliziranih plemena, koji govore svoje jezike, svakodnevno prakticiraju svoj živi i egzotični folklor, nose pitoresknu narodnu nošnju te održavaju svoje animističke i šamanske kultove. Nije ništa čudno da su pripadnici plemena koji žive danas u indijskoj saveznoj državi Nagaland, sve do primanja kršćanstva, početkom 20. stoljeća, bili ljudožderi. James C. Scott sa Sveučilišta Yale, u svojoj antropološkoj studiji “The Art of Not Being Governed: An Anarchist History of Upland Southeast Asia”, ustvrdio je kako su stanovnici Zomije, svjesni izbjeglice od modernosti i asimilacije te radije biraju život u primitivnom okruženju svoga zavičaja.

No, ovdje nismo željeli govoriti o etnologiji, a još manje o mjesnim gurmanskim navikama, nego, zapravo, opisati gdje se putujući nomad Laurent Jeanneau preselio u potrazi za izgubljenim narječjima, čudovatim napjevima i arhaičnim glazbalima. Lutajući bespućima Kine, Vijentama, Laosa ili Kambodže, snimio je čak 148 albuma, čuvajući lokalnu baštinu od zaborava.

Osim samozatajnog etnomuzikološkog rada, Jeanneau ponekada objavljuje albume, pod pseudonimom Kink Gong, na kojima kolažira govorne i glazbene fonografske zapise, snimljene na terenu, s elektroničkim intervencijama. Njegov najnoviji uradak, objavljen za Discrepant, sadrži kolažirane zapise s njegovih studijskih putovanja po Tanzaniji.