U državi koja je pretrpjela ratne strahote, razdvajanja obitelji i prijatelja od školskih klupa, priča o jednoj osječkoj generaciji potvrđuje kako se prve ljubavi i prijateljstva pamte do kraja života.

Jednu takvu, o neraskidivom prijateljstvu, ispričao nam je nakon proslave pedeset godina mature u srednjoj Tehničkoj školi “Nikola Tesla” mr.sc. Miroslav Jelačić, dipl. ing., nekada učenik strojarskog razreda IV SA, generacije 1961.-1965.

Nedavno su pred školu došli kao prava gospoda, ipak s vidljivim tragovima godina koje su natovarili na sebe tijekom uspješnih karijera, na koje je, s vidljivim žarom, Jelačić htio podsjetiti, kao što je podsjetio i na dan kada su se prvi put vidjeli ispred škole u kojoj su stvorili temelje za daljnju naobrazbu i život.

- Došli smo pred školu. Neki su došli u kratkim hlačama, a još do jučer smo kopali i pekli krumpire i krali voće od susjeda. Stigli su i učitelji i odveli nas u školu. Za samo nekoliko dana upoznali smo se: Čaplja, Čingić, Faboš, Feliks, Cigo, Čečo, Zuba, Brko, Cogi, Dundo, Đambo, Ferenc, Beli... - počinje Jelačić svoju priču.

- Preplašili smo se brzinom učitelja, ali smo i brzo počeli učiti. Osim povijesti, zemljopisa, hrvatskog jezika, došli su i neki nepoznati predmeti. I tako, iz godine u godinu, do četvrte, učitelje više nismo tako zvali, nego su bili profesori i inženjeri. Nekih smo se bojali. Posebno onog po imenu Srdić, popularno Srđo, s predmetima Motori i Parni strojevi. On je studirao u Beču i kad je prolazio pokraj kipova poznatih ljudi, uvijek bi usput skinuo šešir. Osim struke naučio nas je životu. “Što je najvrjednije u svijetu?” bilo je njegovo pitanje. Jedan od nas je odgovorio - kompjutor! Samo nas je ismijao i rekao: “Stradivari star 300 godina!” Shvatili smo. Mogao bih pričati satima koliko smo imali izvanrednih profesora. I danas još “čujemo” profesoricu hrvatskoga jezika. U drugom razredu, nakon njezine velike borbe s nama, većina nas je kupila godišnje pretplate za HNK Osijek. Vrijedilo je - prisjeća se Jelačić.

Jelačić dodaje da su uvijek imali dobre razrednike. Jedan od njih, Salaić, naučio ih je nešto što je u ono vrijeme bilo nezamislivo. “Dečki”, kazao je, “razmislite je li moguće osnovati vlastitu privatnu firmu.”

- Nekoliko godina poslije on je osnovao tri jake privatne firme. Tek nakon 20 godina i neki od nas su također osnovali dobre privatne firme. Ipak, došao je kraj srednje škole. Bilo nam je žao, ali krenuli smo dalje. Neki su otišli na fakultete, neki u Njemačku. Radili smo u velikim i malim poduzećima diljem Hrvatske. Od 1965. do 2015. godine isti oni koji su bili upisani u prve razrede škole - Čaplja, Čečo i drugi sa sličnim nadimcima (i danas ih tako zovemo), u prvih desetak godina nastavilo je učenje i specijalizaciju. Postali smo tehničari, desetak inženjera, dva doktora znanosti, jedan magistar, specijalizacije u Italiji i Njemačkoj, dobili Fulbrightovu stipendiju i konačno se zaposlili u najznačajnim firmama: Jugoturbina (Karlovac) - Ekološki institut, Nikola Tesla (Zagreb), Tvornica telefonskih centrala, Končar (Samobor, Zagreb), Tvornica malih kućanskih aparata, Alati i strojevi, Institut, Ferimport d.d. Zagreb... Plasmanom uvozne i domaće opreme došlo je do brojnih suradnji, i to vrlo uspješnih, među firmama gdje smo radili, na primjer, Standard, OLT itd. Radili smo u ITAS-u Kočevje (Slovenija), OLT-u Osijek (nekada 4000 zaposlenih), izrađivali vojne objekte u Kuvajtu, Iraku, Jugoslaviji, radili čelične kade - 220.000 godišnje, za tržište u Jugoslaviji, Saudijskoj Arabiji, Egiptu itd. Proizvodili smo poljoprivredne strojeve, čelične konstrukcije za klaonice, hladnjače, vodotornjeve u Jugoslaviji i Rusiji, preko Sibira do Vladivostoka. Posebno je bilo interesantno graditi podzemna skladišta za avionske piste (najveći objekti bili su serija vrata od 90 tona!), Sadamove podzemne utvrde u Bagdadu. U vrijeme rata Amerikanci su za te lokacije saznali, ali ih nikakve bombe nisu uspjele uništiti. Iste takve čelične pregrade i danas postoje u nekim balkanskim državama.

- Čelične kade bile su hit za Arape, a posebno one u tamnoljubičastoj boji. Ja sam radio i u Vodovodu Osijek - prisjeća se Jelačić te dodaje i kako su neki od kolega završili u čepinskoj uljari, u osječkom Standardu, gdje je s razvojem naših stručnjaka došlo do kooperacije s Hondom u proizvodnji motokultivatora.

- Zapošljavali su se kolege i u Kombinatu Belišće, firmi koja od male tvornice papira postiže ogromnu ekspanziju u razdoblju od 1972. do 1983., u četiri etape, i u tom razdoblju zapošljava 5000 radnika. Tragove su dečki iz naše generacije ostavili u Tvornici strojeva Belišće, Žitu, Kombinatu Borovo - Institut za istraživanje i razvoj (uređaji za kontrolu proizvodnje u gumarstvu i obućarstvu), privatnim firmama poput Interplana Karlovac, gdje su gradili uređaje za pročišćavanje otpadnih voda (osim u Hrvatskoj i u Mozambiku, Sudanu, Crnoj Gori...) i izrađivali studije o utjecaju na okoliš i slične investicijske projekate. Radili su i u drugim privatnim firmama: Metalis Bizovac, C/mont Zagreb, predavali u srednjim školama - Industrijska škola u Zagrebu i Građevinskom školskom centru Osijek, u Zavodu za unapređivanja sigurnosti, Inspekt-ING Educi... - nabraja Jelačić.

Jelačić se prisjeća i kakvi su mangupi bili, pa su ponekad nešto i prošvercali, a znali su i školske klupe iskoristiti ne samo za knjige nego i da na njima zakartaju belu. “Bili smo jako dobri prijatelji, a jedini oštri sukobi bili su samo u belotu. Svih ovih smo se pedeset godina susretali, bilo u Osijeku bilo drugdje u Hrvatskoj ili u inozemstvu - od Njemačke do Rusije i Finske. Odsad će proslave mature biti svake dvije godine, za razliku od dosad, svakih pet”, zaključio je svoju priču Jelačić.