Osječka arhitektica Željka Jurković izabrana je za novu predsjednicu Hrvatske komore arhitekata. To je prvi put da na ovu funkciju bude izabran arhitekt koji ne živi i radi u Zagrebu. Štoviše, prijedlog za njezino imenovanje došao je upravo od kolega iz Zagreba.
U razgovoru za Magazin Glasa Slavonije Jurković ne skriva kako je ovo veliko priznanje, ali i kruna njezinih višegodišnjih aktivnosti u Komori. Jurković je naime bila članica Upravnog odbora te posebice aktivna u Komorinu područnom odboru za Slavoniju i Baranju.
Funkcija predsjednice Hrvatske komore arhitekata je sve drugo samo ne počasna funkcija. Što nam o tome možete reći?
- Mojim izborom smatram kako smo se u jednu ruku decentralizirali u smislu upravljanja, što je dobro jer nisu isti problemi u svim dijelovima Hrvatske. Moj je stav da posao i zaduženja treba disperzirati pa sam u tom smislu pokušala organizirati rad Komore kako bi se što više kolega uključilo u komorske aktivnosti. Posebno pozivam i kolege iz Osijeka, Slavonije i Baranje da se aktiviraju. Jedan od ciljeva jest i animiranje članstva po cijeloj Hrvatskoj, a posebno ovdje gdje mi je “izborna baza”. Arhitekti su dugi niz godina također pogođeni gospodarskom krizom, nama se u poslovanju promjenilo sve, od nedostatka posla do nemogućnosti pristojnog ekonomskog ugovaranja, sve je manje nove gradnje i sve više se rade različite rekonstrukcije, “recikliranja” namjene zgrada i prostora.
S druge strane, imamo sve više zakonskih obveza i sve više smo odgovorni. Ideja je pokrenuti članstvo koje poprilično depresivno razmišlja zbog višegodišnje teške gospodarske situacije, jer ako mi sami sebi ne pokušamo poboljšati stanje, nitko to neće učiniti umjesto nas.
Trenutno Komora ima oko 2700 članova, premda se taj broj mijenja u smislu da neki odu u mirovinu, neki novi se učlane. Naposljetku, postoji i status mirovanja, primjerice, kolege koje rade u državnoj i lokalnoj upravi su u mirovanju. Tako je sveukupno dosad kroz Komoru prošlo oko 4000 članova.
U SLAVONIJI I BARANJI NAJMANJE ARHITEKATA
Je li to za državu veličine Hrvatske puno ili malo?
- Na gornjoj smo granici, u ovom trenutku je i taj broj prevelik jer nema posla. No u situaciji kada bude potrebe za projektantskim poslom, taj će broj to moći poslovno i stručno svladati. Radili smo analizu pokrivenosti - baš u Slavoniji i Baranji je najmanje arhitekata po glavi stanovnika i po hektaru površine. U Istri je najveći broj.
Onda odmah i pitanje hoće li situaciju popraviti najava osnutka studija arhitekture u Osijeku?
- Ta je inicijativa pokrenuta 2008. godine. Od tada je održan cijeli niz sastanaka i pregovora, a s ponosom možemo reći da je Elaborat o ustroju preddiplomskog sveučilišnog studija arhitekture i urbanizma u procesu recenziranja. Očekujemo pozitivne recenzije i pokretanje studija arhitekture i urbanizma na Građevinskom fakultetu u jesen 2016. godine. Nama koji smo u tome osobno sudjelovali to je na čast, ponos i diku, jer mislimo da će taj studij pridonijeti i ostanku mladih educiranih ljudi u ovom dijelu Hrvatske. Dakle, neće ići studirati negdje dalje, u Zagreb ili Split, što je u konačnici onda i veća vjerojatnost da će u svom radnom vijeku ovdje i ostati.
Primjerice, pokazalo se kako se osnivanjem Umjetničke akademije ukupna kulturna klima u Osijeku popravila i podigla, s nizom kulturnih događanja. Tako očekujemo da će biti i s osnivanjem i radom studija arhitekture i urbanizma.
No, to će posljedično dovesti i do većeg broja novih kadrova, hoće li biti posla za sve njih?
- Nadamo se da hoće, jer u biti i danas, bez obzira na krizu, jako je malo nezaposlenih arhitekata. S ponosom ističem da je to struka koja prije ili kasnije, naravno ako hoće raditi, nađe svoje mjesto na tržištu rada. To je zato što su arhitekti obučavani tijekom studija da rade na različitim poslovima, i na projektiranju zgrada, na urbanističkim i prostornim planovima, pa i do projekata malog mjerila kako što su enterijeri. U posljednje vrijeme to su i poslovi zaštite okoliša i energetske učinkovitosti, poslovi upravljanja projektima... Puno arhitekata radi u uredima državne i lokalne uprave, tako da se u većini slučajeva mladi diplomirani arhitekti prije ili kasnije zaposle. Ipak, ono čega se bojim je da nam se ne dogodi odljev arhitektonskih kadrova. Stoga sam u svom Programu rada navela kako je nama cilj izvoz arhitekture, a ne izvoz arhitekata. Mnoge države u Europi, a naša Komora je član europskih komorskih udruženje pa vidimo što europske države rade, stimuliraju arhitekte. Primjerice, u Danskoj je arhitektura izvozni državni proizvod. Stimuliraju svoje arhitekte kada idu van na velika tržišta - u Kinu ili na Bliski istok, a to su danas primarna arhitektonska tržišta. Kod nas to još uvijek nije tako i očekujemo da bismo mogli uz pomoć Ministarstva gospodarstva uspjeti otvoriti neke kreditne linije za izvoz hrvatskih arhitektonskih usluga.
STRUČNI DOKUMENT: OD POLITIKE DO APOLITIKE
Kod nas u Hrvatskoj ništa ne može bez politike, tako i vi arhitekti imate svoju politiku, ali pod nazivom - ApolitikA.
- Naša arhitektonska politika je posve drugačija od ove svakodnevne, državne politike, kojoj svjedočimo. ApolitikA je stručni dokument na koji smo ponosni. On je obuhvatio sve segmente arhitektonskog djelovanja i dao usmjerenja. Mi ga u Komori dosljedno provodimo jer je to naš arhitektonski ustav, on nama ne veže ruke, dapače otvara nam nove mogućnosti i prostore djelovanja. Ono što smo tijekom primjene ovog dokumenta uočili, a njega je 2012. godine usvojila i Vlada RH, jest to da ga u cjelini ne provode državne institucije i nadležna ministarstva. Ne samo što nas to boli kao stručnjake nego je to danas realna opasnost i za budućnost hrvatskog prostora. Arhitektura je javna djelatnost, sve što je izgrađeno ostaje u prostoru. Investitori mogu biti privatni ili javni, i nisu svi oni educirani i osviješteni o vrijednosti čuvanja prostora. Mi arhitekti jesmo, no bez investitora ne možemo. Tu nam je dakle doista potrebna jača suradnja s ministarstvima da se taj dokument i provodi.
Znači, ako je propisano da su javne zgrade reprezent kulture i arhitekture i ako je Vlada to prihvatila i za njih se troši javni novac za projektiranje i izgradnju, onda se primarno mora do najboljih rješenja dolaziti preko javnog natječaja i nema direktnog ugovaranja. Ili, ako smo već svjesni vrijednost hrvatskog prostora i njegove zaštite i očuvanja, onda se ne može dogoditi da arhitekt nije jedini mogući glavni projektant za javne zgrade, a što je najnovije zakonsko rješenje. Mi to ne govorimo zbog nas arhitekata, nego zbog vrijednosti prostora. Arhitekt je tvorac zgrade, on jedini zna zašto je zgrada ili neki javni prostor tako zamišljen.
Mi se zalažemo za zakonodavni i strukovni red. U tom smislu najnovija zakonska rješenja u jednom su dijelu odlična, no u drugom predstavljaju veliku opasnost za budućnost vrijednih prostora poput onih zaštićenih, urbanistički, ambijentalno i povijesno vrijednih.
ARHITEKTURU TREBA ODRŽAVATI, KAO I AUTO
Trend je u nas izgradnje novih muzeja koji se izvrsno uklapaju u prostor. Očito to više nisu samo zgrade koji čuvaju eksponate. Kako to komentirate?
- Trend otvaranja muzeja postoji dugi niz godina. Ispostavilo se da su ti muzeji generatori i kulturnog turizma u kojemu izlošci nisu više primarni objekt zanimanja, nego i same zgrade u odnosu sa svojim okolišem, posebice ako se radi o konceptu da muzeji kao zgrade u prostoru budu reprezent kulturnog nivoa te sredine i države. Takvi muzeji postaju fokusne točke ne samo turizma nego i edukacije.
Što je s očuvanje baštine i djela domaćih arhitekata. Dojam je kako brojne zgrade uglednih autora zbog nebrige društva propadaju, kako u gradovima na kontinentu, tako i na moru, odnosno na obali Jadrana?
- U struci koja se bavi vrednovanjem umjetnosti pa tako i arhitekture, djela koja su nastala pred Drugi svjetski rat su prepoznata, valorizirana i većim dijelom zaštićena. Ono što je u Hrvatskoj nastalo nakon Drugog svjetskoj rata, a i to je sada već naša arhitektonska i kulturna povijest, a to je bitno naglasiti - arhitektura je bitan činitelj kulturnog identiteta nekog naroda, ta arhitektonska povijest unatrag 70-ak godina slabo je vrednovana i zaštićena.
Poslijeratna hrvatska arhitektura 50-ih i 60-ih godina bila je svjetski nivo. Arhitektonskom politikom je naravno određena briga i za taj poslijeratni dio baštine. Sada se tako u Zagrebu obnavlja tzv. Drveni neboder arhitekta Iblera, koji je građen od 1956. do 1958. godine, obnovit će se uskoro i Vitićev kompleks zgrada u Laginjinoj ulici koji je građen od 1958. do 1962. godine.
Imamo i u Osijeku takvih primjera, prvi mi pada na pamet zgrada HEP-a na Zelenom polju, koja je vrhunski primjer tadašnje “brutalističke” arhitekture. Na obali je niz takvih primjera, recimo hotelski kompleks Haludovo arhitekta Magaša.
Javne zgrade i prostori zahtijevaju održavanje, naši političari i gradske uprave moraju znati da se i arhitektura mora održavati, kao što primjerice održavate auto ili vlastito dvorište. Misija arhitekata je da učine život kvalitetnijim.
Razgovarao: Dario KUŠTRO
STARČEVIĆEV TRG
Propadanje i nebriga: Izgleda puno starije nego što on to zapravo jest
Kakav je osjećaj kada arhitekt gleda kako njegovo djelo propada. Pitam vas to i kao suautoricu osječkog Trga Ante Starčevića, koji se sve više devastira?
- Tu su dva segmenta koja bih istaknula. Prvi je ponašanje stanovnika grada prema javnom prostoru. Uvijek smo apelirali kako je javni prostor - naš prostor. Ne radi u javnom prostoru ništa što ne bio radio i u svom dvorištu. Zato moramo raditi na podizanju nivoa urbane kulture, počevši od bacanja otpada, žvaka i opušaka do onog fizičkog uništavanja kojega smo još uvijek svjedoci. I osobno se zalažem za vrlo strogo sankcioniranje svih takvih postupaka. Drugi segment je nadležnost gradskih i javnih poduzeća u održavanju takvih prostora. Kada smo na ovaj način postavljali ploče na Trgu i u Kapucinskoj ulici, postignut je dogovor da će gradske tvrtke redovito više puta godišnje zapunjavati "reške" pijeskom. No svjedoci smo da se ni to ne događa redovito. Stanujem u centru, što znači da sam svaki dan na Trgu, i boli me kad vidim kako on izgleda puno starije i pohabanije no što stvarno jest. Nažalost.