Migracije ljudi bile su globalni problem i prije globalizma o kojemu posljednjeg desetljeća svi znaju sve i svi se osjećaju pozvanim nešto o tome pametovati.

Migracije su bile, a i danas su jedan od fenomena koji ima nekoliko razina. Naravno, može se o migracijama i migrantima raspravljati načelno kao dobrovoljnom ili prisilnom seljenju stanovništva iz jednog područja u drugo, iz jedne države u drugu, s jednog kontinenta na drugi ili unutar jednog kontinenta. Migracijski valovi, odnosno valovi migranata, faktori su destabilizacije bilo da su mirnodopski ili pak izazvani ratnim stradanjima. Drugim riječima, ovisno o tome što ih generira, migracijski valovi stanovništva jednako su zabrinjavajuća pojava za neku zemlju kad recimo iz nje (kao primjerice iz Hrvatske na rad u Njemačku, Irsku, Kanadu...) masovno odlaze mladi u potrazi za poslom, kao što su zabrinjavajući i valovi izbjeglica koji nezadrživo nadiru na granice u svom tranzicijskom pohodu prema Zapadu, čemu upravo svjedočimo, ili se, u gorem slučaju, zadržavaju u azilantskom statusu u zemlji koja ih je prisiljena prihvatiti i zadržati. Sve to stvara probleme, otvara pitanje sigurnosti (što ako je u masi izbjeglica i neki ISIL-ovac?) i gomila cijeli niz nerješivih situacija s kojima se teško nose i najbogatije države izložene migracijskim valovima na koje ne mogu utjecati ili nemaju rješenja tog problema.

Naravno, s obzirom na aktualnu situaciju s izbjeglicama iz Sirije, Iraka, Libije..., koji se u nezadrživom valu kreću iz Grčke preko Makedonije do Srbije i Mađarske, ali i prema hrvatskoj granici, uz već “uhodane” pravce iz Afrike prema Italiji ili iz Francuske prema Britaniji (drama u Calaisu!), u drugi plan padaju činjenice da iz Zagreba i Osijeka svakog dana prema Njemačkoj vozi stotinjak autobusa krcatih putnicima između 20 i 35 godina u potrazi za poslom. Jer i to je migracija, premda srećom u daleko manjem obujmu, koja će imati (i već ima) teške posljedice, u ovom slučaju za Hrvatsku, posebno dugoročno na demografsku sliku. No u sveopćoj histeriji oko migranata s Bliskog istoka i iz Afrike, o tome se samo teoretizira, dok se sva pažnja poklanja migracijskim valovima koji već zapljuskuju granicu Lijepe Naše. Dakako da konkretna opasnost izaziva i konkretan strah, kao što je sada slučaj s izbjegličkom krizom, koja se opravdano nametnula kao prioritetna tema u svim medijima. Postavlje se pitanje spremnosti nadležnih za ono što nas očekuje uključujući i sigurnosni problem, mogućnosti prihvata i smještaja migranata, kad zbog zatvaranje mađarske granice nahrupe prema Hrvatskoj, nakon što ih do naše granice preusmjere srbijanske vlasti, na što je iz Beograda (Dačić) već stiglo upozorenje. Doduše, migranti i dalje hrle u Mađarsku, prugom i kroz žicu, incidenti su sve žešći (policija upotrebljava suzavac, Orban šalje vojsku...), pa jer samo pitanje dana kad ću izbjeglice odustati od Mađarske i sručiti se prema Hrvatskoj.

Daklem, RH ima dva vrlo velika problema. Prvi je ovaj sadašnji, aktualni, s migrantima pred našim granicama, i drugi, budući, sa sve izraženijom migracijom vlastitih građana u inozemstvo u potrazi za poslom. Prvi problem zahtijeva hitnost, a drugi hitnost “s odgodom”, odnosno dugoročnu strategiju kako smanjiti odljev mladih i spriječiti demografski slom u budućnosti. Možda se ta dva problema nekom čine različitima i neusporedivima, dijelom i jest tako, no kad se radi o širem fenomenu migracija puno je dodirnih točaka o kojima treba voditi računa.

I dok se Europska unija suočava s najvećom migrantskom krizom od svoga nastanka, nije naodmet podsjetiti se na neke od velikih migracija stanovništva u prošlosti, onih koje su izmijenile sliku svijeta kako u pozitivnom smislu, tako i u negativnom, ovisno što je migracije iniciralo i kako su završile. Jer koliko god se današnje stanje čini dramatično i tragično, povijest bilježi i gorih migracijskih valova koji su mijenjali demografsku sliku Starog kontinetna i novog, Sjeverne, Središnje i Južne Amerike, recimo. Ako se vratimo daleko o prošlost, možemo govoriti i o migracijama Židova, dok bliža povijest bilježi masovni odlazak Židova iz arapskih i nekih drugih islamskih država u novoproglašenu državu Izrael 1948. godine. No, prva migracija masovnih razmjera zbila se još u doba Rimskog Carstva, odnosno u vrijeme kad se carstvo već raspadalo, dakle od 300. pa nadalje, u idućih nekoliko stotina godina. Ta je migracija poznata kao Velika seoba naroda (njemački: Völkerwanderung) i odvijala se u nekoliko valova. Posljedice su bile dalekosežne, kako demografske, tako i političke i kulturne, za europsku povijest. Pad Rimskog Carstva prouzročio je naseljavanje germanskih naroda u zapadnoj i slavenskih naroda u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Time su stvoreni začetci budućih europskih nacija, ali i stasanje srednjovjekovne kulture umjesto dotadašnje antičke. Povjesničari 375. godinu uzimaju kao prekretnicu jer je te godine započela velika migracija (Velika seoba) koju je inicirao nomadski ratnički narod Huna kad je prodro na područje istočne Europe. Huni su prvo potisnuli Gote na zapad, a za njima su na zapad krenuli i drugi tzv. barbarski narodi s druge strane rimskih granica. To masovno seljenje i preseljavanje stanovništva završeno je u drugoj polovini 5. stoljeća, usporedno s posljednjim godinama Zapadnog Rimskog Carstva. Međutim, migracija time nije bila završena, naprotiv, nastavila su u drugoj fazi, novom Velikom seobom između 500. i 700. godine, pri čemu se u problemima našlo tadašnje Bizantsko Carstvo, a Slaveni počeli naseljavati Balkan i Langobardsku dolinu u Italiji.

Dolaskom industrijske revolucije počele su nove migracije stanovništva. Najviše se Europljana iseljavalo u primjerice Sjedinjene Američke Države, ali i Južnu Ameriku, uključujući i stanovnike s hrvatskih dalmatinskih otoka, pa je gledajući u tom kontekstu migracija preko Atlantika najveća mirnodopska prekooceanska migracija u ljudskoj povijesti. U samo stotinu godina, konkretno od 1815. do 1914., čak deset je milijuna ljudi migriralo iz europskog dijela Rusije u Sibir. Velike selidbe stanovništva u to su vrijeme zabilježene i u Indiji, Kini i Japanu.

Dvadeseto stoljeće pamti i migracijske drame masovnih razmjera u vrijeme kad je kolonijalizam bio na izdisaju. To se posebno odnosi na Indiju, kad je nakon stjecanja nezavisnosti 14. kolovoza 1947. zemlja podijeljena na dvije nove države - Indijsku Uniju i Pakistan. Uslijedilo je vjersko i etničko nasilje, koje su pratile velike migracije stanovništva u oba smjera. Brojke su stravične - između 14 i 17 milijuna ljudi promijenilo je mjesta boravišta, hindusi i sikhi su migrirali s područja Pakistana u Indiju, i obratno, muslimani su prebjegli u Pakistan.

Inače, tom području iznova prijeti veliki migracijski val. Radi se o otočkom području Sundarbansa između Indije i Bangladeša, ali sad nije u pitanju rat, nego prirodna katastrofa. Naime, ako se razina mora u Bengalskom zaljevu zbog globalnog zatopljenja povisi, za 15 do 20 godina moglo bi doći do najvećeg pojedinačnog egzodusa milijuna “klimatskih izbjeglica” s više od 200 otoka na kopno. Za taj velik izazov Indija i Bangladeš nisu nikako spremni.“Ta golema klimatska migracija već se pojavila na horizontu”, upozorava Tapas Paul, specijalist za okoliš pri Svjetskoj banci iz New Delhija, koja troši stotine milijuna dolara za procjenu i pripremu plana vezanog za područje Sundarnabsa. “Ako će svi stanovnici Sundarbansa morati migrirati, bit će to najveća migracija u povijesti čovječanstva”, istaknuo je Paul.

Eto, nisu samo migracije izazvane ratnim strahotama, terorizmom i “sukobom civilizacija” razlog za zabrinutost, i priroda čini tu zabrinutost još izraženijom.

A kad smo kod migracija izazvanih ratnim sukobima, dramatično je bilo u Ruandi. Kad je Ruanda 1961. dobila neovisnost od Belgije, uslijedile su migracije stanovništva, no ono što je šokiralo svijet zbilo se 35 godina kasnije, kada se sredinom 90-ih dogodio genocid koji su pripadnici naroda Hutu proveli nad Tutsijima. Dramatične migracijske slike stizale su i iz Etiopije i Eritreje, također i iz Sudana, gdje su sukobi i razaranja prisiljavali milijune ljudi na egzodus iz svojih domova, a smještaji u izbjegličkim kompovima bili su sve samo ne za ljude.

Kad se sve zbroji, s problemom migracija svijet se neprestano suočava u manjoj ili većoj mjeri. Na taj problem svako malo upozoravaju Ujedinjeni narodi, a o toj se temi raspravljalo krajem veljače ove godine i u Zagrebu, na znanstvenoj konferenciji Migracije i etničnost na početku 21. stoljeća. Na skupu je upozoreno na sve izraženije demografske promjene koje nastaju kao rezultat migracijskih procesa ili općenito odražavaju kompleksne etničke odnose, a poglavito one na prostorima jugoistočne Europe.

Zaključak bi mogao biti sljedeći - migracijski val s kojim je EU trenutačno suočen (uključujući i cijeli Balkan, RH i susjedne države) nije nešto što već negdje drugdje nije viđeno. I on se mogao očekivati, nakon što se tzv. arapsko proljeće pretvorilo u arapsku zonu sumraka, u kojoj se onda pojavio ISIL i započeo svoju smrtonosnu žetvu. Drugim riječima, prošle su se migracije događale negdje daleko i nekima drugima, a sad se događaju ovdje i nama. EU je uobičajeno prespavao začetak problema, pa ga sad u panici pokušava riješiti. A najgore od svega jest saznanje da je to sve tek početak. Jer i migracijski val, kao i svaki val, kad jednom krene, teško se zaustavlja. Osim da ga se zaustavi tamo odakle je krenuo. Ali za to je prekasno...