Kazališna i filmska glumica Nina Violić kaže da voli uloge zbog kojih mora kopati duboko u sebe. Sve više je zanima unutarnji svijet glumca, a sve manje vještina i zanat. Osim što je odlična i nagrađivana glumica, Nina se okušala kao scenaristica i redateljica u kratkometražnom filmu “Odvajanje”.

U filmu je otvorila pitanje straha odvajanja od djeteta, a to je tada bio njezin najveći strah. Nina se veseli rujnu jer tada počinju probe za predstavu Pippa Delbona “Evanđelje”. U razgovoru za portal Scena.hr ističe da Delbona obožava jer je za nju on najveći živući umjetnik, a njegov rad doživljava vrlo osobno.

Scena: Iza vas je puno uloga i nagrada. Koliko ste se i kako kao glumica mijenjali kroz godine glumačkog iskustva?

- Puno sam se mijenjala i to je možda ono najljepše što mi je kazalište donijelo. Nadam se da ću do kraja života biti spremna kroz kazalište mijenjati jer je to jedini način da ostanem nekako ranjiva i krhka. Bez potrebe za mijenjanjem i započinjanjem od nule, glumac je mrtva mumija zarobljena u svom egu i onda sa scene gledate neke samozvane veličine, a ja želim biti živ čovjek pa kako god.

Scena: Zbog koje uloge ste morali zaviriti duboko u sebe i priznati si neke strahove, boli, tuge… Koliko je iskrenost prema sebi važna za ulogu da vam ljudi vjeruju?

- Volim uloge zbog kojih moram kopati duboko u sebe, to me čak na neki način prazni i moguće je da čak uživam u tome. Mene na sceni sve više zanima unutarnji svijet glumca, a sve manje vještina i zanat. Tako vrlo često kad vidim da je glumac privatno glup ili recimo egoističan, ne zanima me baš njegova kreacija. Kao što me ne zanimaju dosadni građanski životi koje vode dosadni građanski glumci, pa na sceni nemaju nikakvu pozadinu koja je zanimljiva da bismo gledali te ljude. Uvijek nekako vidiš kakav život stoji iza glumca, a mene zanimaju glumci koji imaju život. Ustvari sam vrlo sebično najsretnija kad imam ulogu u kojoj mogu pokazati neku svoju unutarnju muku i mrak jer onda sa sobom ponekad i riješim neke patnje.

Scena: Čega vas je najviše strah?

- Da ću jedan dan pomisliti da sam genijalna, pa da će me odvesti u ludnicu i da će se moji bližnji složiti s tim da pijem lijekove.

Scena: Živcira li vas što se i danas još neki sablažnjavaju na golo ljudsko tijelo na filmskom platnu ili na kazališnim daskama?

- Naravno da me živcira zato što je to licemjerno. Zato što je naše tijelo isto što i naš glas i naša frizura. Strašno je gledati na sceni glumce koji nisu osvijestili svoje tijelo, koji glume od vrata na gore, a ovo dole je sve mrtvo. Obožavam kad glumci sve probleme svog tijela izlažu, to je kao i s unutarnjim svijetom. Znate one glumce koji zle uloge ne igraju iskreno, nego glumataju da se ne bi pomislilo da su oni takvi, e pa tako i s tijelom, neki glumci ga ne pokazuju da se ne bi vidjele greške jer su njihova tijela savršena. Za mene to nisu glumci. Zato je neizmjerno važno što Marko Mandić onanira u “Elementarnim česticama” i to na Lovrijencu, simbolu klasičnog teatra u Hrvata. To je važno ne samo zbog publike, nego i zbog nas i zbog klinaca koji žele postati glumci.

Scena: Odlično ste odigrali i ulogu novinarke u seriji “Počivali u miru”. Koje je polazište uloge bilo te kako gledate na medije i novinare?

- Hvala. Polazište je jedna rečenica scenarista serije Saše Podgorelca: To si ti kad se kurčiš, a ustvari si nesigurna i sjebana. Čitam upravo Roberta Bolanja “2666” i potpuno sam zaljubljena u njegovu romantičnu priču o kritičarima. Tako da, ako postoji i jedan takav kritičar ili novinar na svijetu, ja trenutačno svima dajem šansu.

Scena: Okušali ste se i kao scenaristica i redateljica u kratkometražnom filmu “Odvajanje” koji je postigao veliki uspjeh. Tu progovarate o strahu od odvajanja od djeteta. Kad ste spoznali taj strah?

- “Odvajanje” je moj prvi filmski uradak i namjerno sam htjela otvoriti pitanje straha. Mog najvećeg straha tada, a to je odvajanje od djeteta. Taj strah sam do kraja spoznala dok sam radila film i taj film je za mene i bio istraživanje tog straha. To da me ona više jednog dana neće trebati polako se počelo događati, ona danas ima 12 godina i nekako sam sigurna da sve to lakše podnosim jer sam se kroz film bavila tim problemom.

Scena: Vjerujete li svojim instinktima?

- Mene su instinkti toliko puta zajebali, a ja i dalje vjerujem. Nisam to još skužila baš, to s instinktima.

Scena: Što vas još u životu može začuditi?

- Iskrenost i hrabrost.

Scena: Jeste li još buntovnica?

- Uobražavam da jesam.

Scena: Kako provodite ove vruće ljetne dane?

- Mrzim vrućinu, obožavam more.

Scena: Što trenutno pripremate?

- Radit ću s Pippom Delbonom na jesen u HNK. To je veliko uzbuđenje jer ga obožavam i za mene je on najveći živući umjetnik jer ja njegov rad nekako doživljavam vrlo osobno. Uvijek puno plačem od neke lude sreće i euforije na njegovim predstavama. Čekam lovu za svoj scenarij na HAVC-u već treći natječaj i tu nisam uopće euforična, zapravo, odmah se iznerviram čim ih se sjetim.