SLAVONSKI BROD - Da ljubav ne poznaje granice već i ptice na grani znaju, a način upoznavanja momaka i djevojaka uvelike mijenjaju i sredstva suvremene komunikacije. Zna to i “friški” bračni par, 34-godišnji Brođanin Zvonimir Luketić i godinu mlađa Mary Ann Tumanquil s dalekih Filipina, koji su se otkrili na internetskoj stranici za upoznavanje mladih još prije četiri godine.

- Nisam imao puno prilike izlaziti jer sam 14 godina radio na terenu po cijelom svijetu. A nije lako na brzinu nekoga upoznati, posebno kada je riječ o strancu - počeo je priču Zvonimir.

Komunikacija je krenula dobro, a onda godinu po godinu poželjeli su se i susresti. Ljubav je pala na prvi pogled.

- Ipak je drukčije uživo, shvatio sam – to je to - kaže mladić, kojega su najviše privukle oči djevojke kakvu je zamišljao za zajednički život. Voli tamnokose i tamnopute, a ona bijelce. Njezini roditelji bili su skeptični, veli Mary Ann, nisu vjerovali da će se njezin odabranik pojaviti. No on je prošle godine, prešavši doista dug put, stigao u provinciju u kojoj je Mary Ann rođena, iako se kasnije školovala u Manili... Sve ostalo se, kažu, samo dogodilo.

- Odradio sam još dva terena, a ona je kao učiteljica odradila nastavu i položila državni ispit - a onda je trebalo brdo papira. Hrvatska nema vizu za vjenčanje, ušla je na turističku vizu. Problemi su s upisivanjem srednjeg imena u putovnicu (što je kod njih neka vrsta OIB-a) - pojašnjava Zvonimir puno kompliciraniju realnost od one koju su zamišljali.

Dolazak u novu domovinu, unatoč zaljubljenosti, bio je, kaže Mary Ann, šokantan.

- Bojala sam se. Prvi sam put napustila domovinu, a tako daleko od obitelji. Bilo mi je žao ostaviti roditelje, dva brata i tri sestre. I oni su bili tužni - veli novopečena slavonska snaha, koja se već tri mjeseca pokušava priviknuti na novi način života.

Danas su u obiteljskoj kući, kod Zvonimirovih roditelja Ane i Marka, stvorili dom, koji odiše slavonsko-filipinskim stilom i ljubavlju. Zajedno su na zidu naslikali bambus, kao zaštitni znak njezine domovine i donijeli sitnice koje Mary Ann podsjećaju na stari kraj.

- Ovdje je sve drukčije, način gradnje, nema ljudi na ulici, kao da sam došla u napušteno mjesto... - primjećuje mlada žena, koja je radila u prenapučenoj Manili s 30 milijuna stanovnika.

- To je nezamislivo. Putovao sam svagdje po svijetu, ali nigdje nisam doživio toliko ljudi na ulici, na aerodromima. Uplašio sam se kad sam prvi put došao - kaže Zvonimir.

Nakon tri mjeseca Mary Ann se ipak polako navikava na sredinu, ljude, hranu... U početku joj je sve bilo ukusno, ali kako čeka prinovu postala je probirljivija. “Volim odrezak, špagete, juhu od rajčica...” Zato nije ni čudo što je svekrva Ana iz rodnih Oprisavaca našla neprskane rajčice i, premda to nije radila tri desetljeća, skuhala je za zimu 50-ak litara soka.

Mary Ann je došla i do nekih “svojih” namirnica, i čak posadila kalamansi (nešto slično limunu) i bitter melon (kao krastavac) pa u vrtu punom za pridošlu snahu čudnog voća (jabuka, šljiva, krušaka...) nadgleda njihov rast. S roditeljima komunicira svakodnevno skypom i raduje se susretu, iako će na to još pričekati dok beba dođe na svijet i malo odraste.

Tada ćemo - kaže Zvonimir - ići u posjet, ali nije isključeno i da ćemo ostati živjeti. Ljudi su miroljubivi, dobri, gostoljubivi, uvijek nasmijani, tamo je sve laganini...i to mi se sviđa, kao i ulice pune voća, manga, banana, ananasa, kakaa i razne ukusne a jeftine hrane...

Takva pak odluka nije frustrirajuća ni za njegovu majku Anu:

- To je prilika i meni - da odem i vidim još svijeta.

Nije bitno gdje, na kojem kraju zemaljske kugle, važno je da ljubav pobjeđuje - zaključuju Luketići.