Magazin
NEKAD PRIMJERI ŽIVOTA I RADA, DANAS PRED IZUMIRANJEM

Baranjske pustare: Samo Mirkovac još ima neku šansu...
Objavljeno 22. kolovoza, 2015.

Nekada su bile bitna sastavnica života baranjskog stanovništva koji je svoju egzistenciju i život podredio zemlji i proizvodnji na njoj, kao i uzgoju stoke, živjevši tako svoj osebujan pustaraški, ali zdrav život.

Danas su pustare, a o tom se fenomenu radi, kao što kaže povjesničar Davorin Taslidžić, u odumiranju, a tragovi tih stogodišnjaka najvidljivi su u rijetkima, poput jednog od posljednih “pustaraških Mohikanaca” - Mirkovcu. Pustare su, zapravo, podgrupa industrijske arhitekture. Riječ je, bar što se onih baranjskih tiče, o naseljima s točno određenom infrastrukturom, gdje se znalo gdje tko živi i što radi. Bile su popularne u vrijeme beljskog gazdinstva, kada je u njima živjela ondašnja beljska radna snaga.

PRAVE I LAŽNE

Međutim, idila je prekinuta kada je počelo raseljavanje pustara sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a nastavlja se u današnje vrijeme. Od brojnih je baranjskih pustara opstalo samo njih nekoliko. Slavonija ih više nema, nešto ih je opstalo u Bačkoj, pet-šest u Baranji, i to je sve. U idućih desetak godina i one će izumrijeti, izuzev, eventualno, Mirkovca, a njihovim izumiranjem gasi se jedna baština koja datira još iz 19. stoljeća. U to je vrijeme, primjerice, na pustarama živjela osnov na beljska radna snaga. Nešto kasnije imale su svoja kina, ambulante, kulturno-umjetnička društva, nogometne klubove i prilično razvijen društveni život. U najbolja vremena, brojale su i po više od 500 ljudi, a ne treba zaboraviti kako su u njih, nakon Drugog svjetskog rata, trbuhom za kruhom dolazili ljudi iz raznih krajeva bivše države i u njima o(p)stajali. Domaći stanovnici voljeli su ih nazivati - laste, posebice pripadnice ljepšeg spola.

Gotovo svaka od pustara predstavljala je upravu pojedinog dijela Belja, za čije su potrebe i bile izgrađivane nakon što je poljoprivredna proizvodnja intenzivirana. Prvo su se gradili gospodarski objekti, a vrlo brzo nakon toga i kuće, odnosno stanovi za radnike. Većina beljskih pustara sliči jedna drugoj, a svaka je imala i upravnu zgradu.

Čini mi se da svako baranjsko dijete zna za pojam pustare, ali kako je živjeti u njoj i voljeti pustarašku grudu, znaju samo oni koji su to okusili. To su oni koji su na pustari rođeni, proveli najljepše dane mladosti, u njoj se prvi put zaljubili i nekoga poljubili. Zvati nekoga pustarašem, za pravog pustaraša nije uvreda. To je čast. Red je i (prema abecednom redu) nabrojati sve (ili bar većinu) baranjskih pustara.

Prvo, dakle, dolazi Brestovac, potom Jasenovac, pa Kozjak, Mirkovac, Podunavlje, Sokolovac, Sudaraš, Širine, Zeleno Polje i Zlatna Greda. Bilo ih je još, ali od Brod pustare, Ćirine ade, Šebešira ili Trokuta, primjerice, nema više ništa. Zapitat će se mnogi gdje su Mece, Šećerana i Kneževo. Riječ je o radničkim naseljima, iako se njihovi stanovnici ne ljute kada ih netko nazove - pustarašima. Inače, Kneževo se može pohvaliti da je upravo u njemu godinama bila beljska uprava. Na značenju dobiva gradnjom dvorca u parku 1918. godine. Ispred njega sagrađeni su činovnički stanovi i oni koje su koristili paradni kočijaši. U elitnoj zoni locirana je gostionica (hotel), poznatijeg naziva Kneževački beljski restoran. Imao je Crveni i Plavi salon, a u njemu su se vodili sastanci brojnih poznatih i nepoznatih “faca”, što političara, što gospodarstvenika i biznismena.

BEZ BUDUĆNOSTI

Valja spomenuti i Šećeranu, još jedno baranjsko radničko naselje - pustaru, nešto manju od Kneževa, ali nikako manje značajnu. Tvornica šećera bila je okosnica ovog mjesta koje je danas belomanastirsko prigradsko naselje. Radilo je tamo na stotine ljudi, a u vrijeme kampanje brojka se znala čak i utrostručiti. Beljski šećer, iz Šećerane koju su gradili Česi, bio je poznat diljem bivše Jugoslavije. Ni od Šećerane nema više ništa. Ugasilo ju. Umjesto nje tamo je već trebala raditi tvornica bijelog zlata - škroba. Međutim, od 200-tinjak zaposlenih, koliko je u njoj trebalo zarađivati za kruh, tamo nema više ništa. Kneževo i Šećerana, dva uzorna baranjska radnička naselja, pogodila je sudbina kakva je još od prije pogodila one prave pustare. Dovoljno je otići, primjerice, u Širine. Pustara koja je imala školu još sredinom 19. stoljeća - sada nema ni trgovinu, a kamoli restoran. Kao ni Zeleno Polje. Brestovac i nadalje živi, ali je sada dio Grabovca. Jasenovac je, pak, pustara kojoj vrlo brzo prijeti mrak, kao i obližnjem Sokolovcu. Tek tu i tamo pokoja umirovljenička obitelj, pas ili mačka koji pretrčavaju cestu, tužna je stvarnost. Većina nekadašnjih stanovnika raštrkala se diljem svijeta. Mnogi više nisu ni među živima, a kada i najstariji preminu, ostat će samo sjećanja.

U Mirkovcu, jednoj od najvećih beljskih pustara, nešto je življe. Tamo ima i mladih, a radi i trgovina. No, i Mirkovčani sa sjetom pričaju u nekadašnjim vremenima koja se neće ponoviti. Slijedi Kozjak. U mjestu nekadašnjeg kozjačkog Hajduka još je nekoliko kuća, iz kojih pogled puca na velike pašnjake na kojima se odnedavno nalaze podolci. Riječ je o autohtonoj vrsti goveda koji su bili osnovna baranjska radna snaga. Posljednja u tom nizu baranjskih pustara je Podunavlje, nadaleko i jedino poznato po Kormoranu, jer osim tog restorana, u Podunavlju više nikoga i ništa nema...

Piše: Ivica GETTO

RUŠEVINE I SJEĆANJA
I bez pustara bit će pustaraša

Surova je sudbina većine baranjskih pustara. Neće u njih više dolaziti “laste” iz raznih krajeva (Slovenije, Bosne i Hercegovine, Međimurja i Zagorja), ostat će samo sjećanja. Prilikom prolaska kraj njihovih ruševina, svakog će putnika namjernika vjerojatno proći trnci pri pomisli na vremena kada se nije mislilo hoće li na izborima pobijediti HDZ ili SDP, kada se nije stalno trčalo i žurilo, kada nikome nije prijetio mač otkaza ili stečaja, kada je čovjek bio zadovoljan s “mrvicama”. Vrijeme neumoljivo ide dalje, pustara više biti neće, ali pustaraši će ostati. Ma gdje bili.

ZAJEDNO SU JAČI
Masovno druženje u Mirkovcu

Da pustaraši ne zaboravljaju sebe i njima slične, svjedočili smo na Trećem susretu baranjskjih pustaraša održanom prošle subote (15. kolovoza), u Mirkovcu. Susret je organizirala udruga “Pustaraši”, a okupilo se više stotina bivših i sadašnjih stanovnika beljskih pustara. Inače je ovakvo druženje jedino takve vrste u Hrvatskoj, no pitanje je što će biti kad i zadnja pustara propadne, kad svi stari umru, a i posljednji mladi, ako ih još uopće ima, napuste ognjišta svojih očeva i djedova i odsele negdje drugdje, u Hrvatsku ili inozemstvo, u potrazi za poslom. Bit će to konačni kraj.

U Mirkovcu, jednoj od najvećih beljskih pustara, nešto je ipak življe. Tamo još uvijek ima i mladih, a radi i trgovina...

Zvati nekoga pustarašem, za pravog pustaraša nije uvreda. To je čast, bila i ostala, na koju su i danas ponosni...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana