U BEOGRADU SVE JE ISTO, SAMO MILOŠEVIĆA NEMA...
Beograd je 1947. bio grad otvorenog duha i širokog srca, i takvim mi se ukazivao u dugom nizu godina. Danas se takav Beograd teško može vidjeti. Mnogi ljudi su pomrli, mnogi otišli, a ono što se vidi, što bode oči, to su duboko utisnuti tragovi Miloševićevog “događanja naroda” iz devedesetih godina, sa svim pogubnim strastima koje su tada raspaljene i još uvijek gore, mada potuljene, prigušene, ali i takve mogu biti itekako opasne.
A ima tko i da ih raspiruje. Tim se poslom bavi pretežni dio kulturne “elite”, posebice oni koji su vedrili i oblačili kako devedesetih, tako i danas. “Sve je isto, samo njega nema”. Ipak, nije sve isto. Promijenio se sastav stanovništva čiji se najbolji element, sačinjen pretežno od mlađih generacija, iselio u inozemstvo, a zamijenile su ga pridošlice iz ratom zahvaćenih krajeva, donoseći sa sobom svoje rane, ali i svoju mržnju, upozorava u srpnju 2015. godine Nikola Bertolino, Srbin hrvatskih korijena.
Ugledna srpska povjesničarka Latinka Perović, također u srpnju 2015. godine, upozorava da u Srbiji još drže na tihoj vatri aspiracije za zaokruženje svih Srba u jednoj državi te da ratovi iz 90-ih na području Jugoslavije nisu okončani na pravi način. Potvrđuju to i izjave Vućića, Vulina i Dačića, u povodu obilježavanje godišnjice Oluje 2015. godine.
NERAZUMIJEVANJE
U takvim uvjetima hrvatska vanjska politika pokazuje ne samo slabosti i lutanja nego i nebrigu za nacionalne interese Hrvatske kao članice EU-a. Nerijetko je posve indiferentna. Kao da im je dovoljno što je Vučić došao u Srebrenicu! Kao da Vlada podržava nijekanje genocida u Srebrenici te, svjesno ili nesvjesno, omogućava krivotvorenje činjenica pa i ponavljanje povijesti. Na taj način hrvatski političari, tj. Hrvati, srpski narod guraju u civilizacijski sunovrat. Do sljedeće agresije? Hoće li se kao opravdanje, odnosno “opravdanje”, nalaziti u tekstu novinara Novog lista koji postavlja pitanje zbog čega je na obilježavanju 20. godišnjice genocida u Srebrenici napadnut Aleksandar Vučić, srpski premijer, a ne Bill Clinton, nekadašnji predsjednik SAD-a? O čemu je riječ? Jedno je nedvojbeno - profesija novinar očito ne “stanuje” kod svakog novinara!
Nameće se zaključak da aktualno ponašanje beogradskih političara može biti: a) nastavak agresije u “demokratskim” uvjetima, uz pomoć Vladimira Putina, odnosno političkim te diplomatskim sredstvima; b) huškanje Srba protiv Hrvata i Hrvatske.
U temelju je nepriznavanje agresije i vođenju ratova protiv gotovo svih “bratskih” naroda iz 90-ih na području Jugoslavije, s krajnjim ciljem realizacije aspiracije za zaokruženje svih Srba u jednoj državi. To je i Milošević pokušao ostvariti, a ponašanjem kakvo pokazuju Vučić, Vulin i Dačić - dosljedni su novi realizatori takve politike. Na istoj strani može biti i Pupovac, ako se ponaša samo kao prethodno spomenuti Srbi, a ne i kao politički Hrvat. Kao da je cilj da se Hrvate srpskih korijena nastoji spriječiti da razumno i za svoje dobro razmišljaju i poštuju pa i (za)vole Hrvatsku kao svoju Domovinu. Ako toga nema, mogu jačati obrambeni i obrambeno-agresivni osjećaji Hrvata.
Postavlja se pitanje mogu li političari svojim izjavama i djelima malo više isticati istinite povijesne činjenice te pridonositi razumijevanju i suradnji u Hrvatskoj, te između Hrvatske i Srbije? Ili se, kao nigdje i nikada u svijetu, žrtva mora ispričati što se branila i pobijedila u nametnutom ratu!
BEZ NAPRETKA
U tom smislu valja spomenuti tri izjave hrvatskih političara. Prva je izjava Vesne Pusić, besmislena i neodgovorna, kada ponašanje Vulina ocjenjuje kao odraz “lošeg kućnog odgoja”. Druga njezina izjava je državnička: “Ne razumijem izjavu Vučića jer smatram prirodnim da svaka zemlja, pa i Hrvatska, slavi obljetnicu teritorijalnog ujedinjenja zemlje, koja je prije toga bila pod okupacijom takozvane Jugoslavenske narodne armije, koja se u međuvremenu bila pretvorila u vojsku Slobodana Miloševića, i paravojnih postrojbi. To je ono što mi slavimo. Ne slavimo tragedije koje su proživjeli pojedinci kojih, nažalost, ima u svim ratovima, i zato je jako važno ne započinjati ratove, jer kad se rat započne, strada mngo ljudi”.
Treća, državnička izjava ministra obrane Ante Kotromanovića, koji je odmjereno i odgovorno uzvratio srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću koji je rekao da je akcija Oluja jedan od najtužnijih dana u srbijanskoj povijesti, poručivši mu da nije vjerodostojan jer je devedesetih pozivao na ubojstva i mržnju te istaknuvši da je Oluja spriječila masakr mnogo veći od Srebrenice. Zapravo, postavlja se pitanje, ne ohrabruje li Vučić sljedeću agresiju? A moglo bi se i o predsjedniku Nikoliću, jer i njegove su izjave sramotne.
U SLUŽBI VUČIĆA
Brojne druge izjave naših političara pokazuju neodlučnost i popustljivost prema arogantnoj Srbiji, a međunarodna zajednica to nagrađuje te smatra “koracima prema pomirenju”, jer od aktualne Srbije nema priznanja za agresiju, ratove, razaranja i zločine koje su vodili. Na tom su tragu i pokušaji definiranja hrvatskih branitelja u “sudionike ratova iz devedesetih”, a nedavnu agresiju i rat, kao “sukob na području Hrvatske”. To je potpuno krivo!
Ne otvara li to sve mogućnost da Putin “demokratski” pomaže Vučiću sukladno modelu Krima, te otvori mogućnost pripojenja Republike Srpske? Da je srbijanskim političarima stvarno stalo do mira i napretka, odnosno dobrobiti njihova naroda, onda bi trebali istini pogledati u oči i: a) priznati stravična razaranja i zločine što su s Miloševićem učinili te iskreno se ispričati; b) trebaju uvjeriti građane Srbije i Srbe u RH da se agresija i ratovi, poput onih iz ranih devedesetih, ne isplate nikome, pa ni onima koji ih započinju. A onaj tko zataškava zločine i genocid, zasigurno je spreman to ponovno učiti. Daje li tome doprinos i Pupovac?
Međutim, iako najveću štetu trpe žrtve agresije, odnosno Hrvati, trpe i pripadnici naroda koji je cvijećem posipao tenkove koji su kretali u agresiju i rat protiv Hrvata i Hrvatske.
Piše: Mirko ŠTIFANIĆ
NASTAVAK AGRESIJE
Miloševićeva retorika nije mrtva
Može li se spriječiti ponavljanje loše povijesti između Hrvata i Srba? Iz evidentnih i stalnih neutemeljenih i agresivnih ponašanja srbijanskih političara, vrlo sličnih Miloševićevoj retorici, ne vidi se takvo nastojanje, ni im hrvatske kolege pomažu izbjegavanjem istine o agresiji, ratu i Oluji. Evidentno je da ako samo hrvatska strana pruža ruku pomirenja, pa i prihvaća veći dio krivice nego što žrtva zaslužuje, to na srbijanskoj strani ne rezultira istim ponašanjem, nego još agresivnijem i neprihvatljivijem ponašanju te izvrtanjem činjenica, širenjem laži i optužbi te nepriznavanjem svega što su stvarno činili u nedavnoj prošlosti, što još traje. Na taj se način ne brani istina i ne grade se ni mir ni pomirenje. Hrvatskoj preostaje da uz zalaganje za mir i suradnju ima spremne građane. Ali i tenkove. Jer s hrvatske strane stvarnost izgleda ovako: stanje u Srbiji ostaje isto, samo sada novi političari pokušavaju ostvariti, uz “demokratsku” pomoć Putina, ono što Milošević nije uspio.
Izjava Vesne Pusić, kada ponašanje Vulina ocjenjuje kao odraz “lošeg kućnog odgoja”, besmislena je i neodgovorna...
...............
Ante Kotromanović je Vučiću poručio da nije vjerodostojan jer je devedesetih pozivao na ubojstva i mržnju...