s područja Đakovštine na radu u arapskim zemljama trenutno je desetak kolega navodno ubijenog Tomislava Salopeka. Vijest o Tomislavovoj sudbini neke je zatekla na radu u tom dijelu svijeta, a neke kod kuće.

Nitko od njih, kao ni članovi njihovih obitelji, prijatelji i znanci, ne želi u javnost. Ne žele se ni najmanjim detaljem dovesti u opasnost, jer, očito, potvrđuje slučaj s Tomislavom Salopekom, okrutnost i teror ISIL-a ne događaju se drugima. Kako doznajemo, tih desetak geofizičkih radnika radi upravo u Egiptu, Kurdistanu, Saudijskoj Arabiji…, za domaće i inozemne – američke, francuske i druge, tvrtke.

Neslužbeno doznajemo da se neki od njih, nakon sudbine koja je zadesila mladog Vrpoljanina, ne žele više vraćati na rad u arapske zemlje, a neki su odgodili povratak, odnosno uzeli “čekanje”. Jer, nakon Tomislava, ništa više nije kao prije, u pitanju je sigurnost vlastitog života. Neki od njih imaju vrlo sličan radni put kao Salopek. Situaciju je sve ovo vrijeme preko medija pratila i obitelj Milković iz Piškorevaca, koja ima višegodišnje iskustvo rada i života u arapskom svijetu, u Libiji, još za Gadafijeve vladavine.

Ivan Milković dobro je okusio što znači raditi za strane kompanije u arapskim zemljama i živjeti u njihovu mentalitetu. Sedam godina radio je za njemačku građevinsku tvrtku, prešavši, kaže, Libiju uzduž i poprijeko, od sela do sela, od grada do grada, od pustinje do pustinje, ukupno 133.000 kilometara. On i supruga Katica danas događaje iz tog dijela svijeta prate iz naslonjača u svojoj dnevnoj sobi, složni da se tamo, ponajviše zbog sigurnosnih razloga, više nikada ne bi vraćali, čak ni turistički.

- I za našeg boravka bilo je ondje često situacija na rubu incidenta, sukoba (i) među njima samima, jer narod je to od osam-devet plemena, no nije to bila atmosfera opće nesigurnosti i straha kakvu danas nameće i kroji ISIL - kaže Ivan Milković, koji za sebe veli da je bio u dijelovima libijskih pustinja u koje ni noga kakvog Libijca nije kročila.

- Nakon 17 mjeseci rada i života bez obitelji u Libiji, svjestan da itekako trebaju takvog radnika kao što sam ja, zatražio sam od šefa da mi omoguće dolazak obitelji, pa su u Libiju za mnom došle živjeti supruga i kći. Ne možeš biti u tom svijetu a da nemaš problema, jer ti si kršćanin i to se i tada osjećalo, pogotovo nakon sukoba Libije s Amerikancima. Naša firma gradila je autoceste, mostove, kanalizacije i drugu infrastrukturu, pa smo radili i po Gadafijevim vojarnama, kompleksima, rezidencijama... Prema malom čovjeku bio je dobar, izgradivši ceste, stanove…, no bahat prema srednjem i višem sloju… Što se tiče tadašnje sigurnosti nas stranih radnika, slučajeva kao što je ovaj s Tomislavom Salopekom nije bilo, kao ni situacija da strana kompanija za svog radnika mora platiti otkupninu i sl. - kaže Ivan.