Hrvatska se već suočavala izravno s terorizmom, i na tuđem i na vlastitom terenu...?

- U svojoj povijesti Republika Hrvatska je dva puta bila suočena s islamističkim terorizmom. U prosincu 1993. alžirska Oružana islamska grupa (Groupe Islamique Arme - GIA) ubila je u Alžiru 12 hrvatskih radnika. Dvije godine kasnije Egipatska Islamska grupa (al-Gama'at al-Islamiyya) u auto-bombom izvela je teroristički udar u Rijeci kojom prigodom je ranjeno 29 ljudi, dok je jedna osoba smrtno stradala. Točno 20 godina kasnije RH se, prema raspoloživim spoznajama koje ukazuju na najcrnji scenarij, ponovno suočila s brutalnim islamističkim terorom. Republika Hrvatska, hrvatski građani i hrvatski nacionalni interesi suočeni su s konkretnim terorističkim izazovom. U pomno planiranom i pažljivo organiziranom terorističkom udaru realiziranom u formi otmice tri tjedna je trajala neizvjesnost i psihoza užasa. Ne bez razloga. Analize dosadašnjih obrazaca ponašanja islamista, pobornika Islamske države, otpočetka su ukazivale da je najcrnji scenarij i najizvjesniji. Udar Sinajske provincije izveden je kao akcija sa tri razine sinkroniziranih, simultanih prioritetnih meta. Na prvoj je razini cilj bio Egipat, na drugoj Francuska, dok sve izvjesniji konačan ishod upućuje da je na trećoj razini meta ipak bila i Hrvatska. Poruka islamista bila je nedvosmislena. Sudioništvo RH u antiterorističkoj koaliciji poslužilo im je kao političko opravdanje u pokušaju racionalizacije užasnog čina. Nakon neuspješne realizacije prvotno ispostavljenih zahtjeva usmjerenih prema Egiptu, Sinajska provincija je kao metu izabrala Hrvatsku. Državni napori očigledno poduzeti u suradnji sa saveznicima i posebno egipatskom državom usmjereni na oslobađanje nesretno zatočenog Tomislava Salopeka nisu polučili rezultat kojem su se svi nadali. Racionalna iracionalnost terorizma opetovano je pokazala svoju snagu, moć i postojanost.

Zašto nisu uspjeli pregovori o oslobađanju Salopeka?

- Terorističke otmice, posebno one u režiji islamista, za države su gotovo nemoguće misije u pogledu spašavanja taoca. Čak ni ispunjenje zahtjeva upućenih prema Egiptu nisu garancija drugačijeg ishoda. Druga je stvar da takve zahtjeve egipatska država, desetljećima suočena s brutalnošću islamističkog terorizma u okviru kojeg su ubijeni i egipatski predsjednici, odlučna u stavu da nema pregovora u pogledu političkih zahtjeva terorista, zahtjeve Sinajske provincije vjerojatno nije ozbiljno ni razmatrala. Nepobitno je da je RH posljednjih godina na razini opće opasnosti meta terorizma. Prva meta islamista su euroatlantske organizacije i države kojima RH pripada. Na razini konkretnih prijetnji koje se odnose na konkretne planove terorističkih organizacija RH je bila izuzeta. Za takvo nešto u strateško racionalnom političkom odnosu u kontekstu terorizma naprosto nije bilo razloga.

No sad se situacija umnogome mijenja...?

- Posljednji događaji unose novu dimenziju. Nedužni hrvatski građani diljem svijeta, posebno u visokorizičnim državama, meta su terorista, a to je rizik koji će ostati i u budućnosti. To je izazov za protuterorističke kapacitete RH, ali će zasigurno utjecati i na sociopsihološko stanje hrvatske javnosti. Konkretan teroristički udar uvijek je poruka i široj javnosti, psihoza i širenje straha, što je bit terora, ostavljaju posljedice. Cilj terorista na prvoj razini uvijek je destabilizirati poredak narušavajući normalitet života. Hrvatska država i hrvatski narod, koji su u svojoj suvremenoj povijesti prošli užasne patnje, i ovaj će put zasigurno ishoditi odgovor da se normalitet ne naruši.(D.J.)