Pročelnik Odsjeka za novinarstvo i odnose s javnošću na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. Božo Skoko, stručnjak je za PR, identitet i imidž države. S njim smo razgovarali o aktualnoj situaciji u zemlji, graničnom sporu sa Slovenijom, hrvatskoj diplomaciji, položaju Hrvata u BiH i drugim temama.

Inače, knjiga prof. Skoke “Hrvatski velikani” izazvala je veliku pozornost javnosti, a nakon što je knjiga postigla uspjeh, jedna nacionalna televizija želi napraviti veliki TV show u kojem bi se, po uzoru na BBC i druge europske televizije, biralo najvećeg Hrvata svih vremena.

U Sloveniji se još ne mogu pomiriti s odlukom RH da iziđe iz kompromitiranog arbitražnog suda. Koliko će se taj slučaj i cijela ova sadašnja situacija odraziti na međunarodni imidž i ugled Hrvatske u EU i svijetu općenito?

- Hrvatska je napravila jedino što je mogla. Nakon ovakve blamaže slovenske strane i dovođenja u pitanje neutralnosti arbitražnog suda Hrvatska nije imala izbora. Bilo je lijepo vidjeti kako nakon toliko godina hrvatski saborski zastupnici uspijevaju postići konsenzus oko nekog strateškog pitanja. Upravo to zajedništvo i jedinstven stav svih političkih opcija dobra je poruka i Sloveniji, drugim susjedima koji se poigravaju hrvatskim teritorijem, a posebno Europskoj uniji i samom sudu, bez obzira na konačan ishod. Naime, vidjeli smo reakcije iz Bruxellesa. Oni pod svaku cijenu žele nastaviti arbitražu, ne zbog pogodovanja Sloveniji, nego zbog vlastitog kredibiliteta. Naime, potpunim urušavanjem ovog arbitražnog procesa puno toga bi dugoročno moglo doći u pitanje u međunarodnom pravu, odnosima među državama članicama EU, ali i završenim arbitražama. No istodobno se nameće pitanje - što bi bilo da Večernji list nije došao u posjed snimke razgovora slovenskih predstavnika i pokazao domaćoj i inozemnoj javnosti kako jedna strana igra nepošteno. Očito bismo mirno dočekali pogubnu presudu, a onda bismo se glasno žalili, kad bi bilo prekasno. Nameće se i pitanje - nije li zakazala naša politika, pa i hrvatski obavještajni sustav.

Kako biste, vezano uz međunarodne odnose, ocijenili učinak hrvatske diplomacije? Dojam je da manjka efikasnosti, posebno u odnosu sa susjedima, kao, primjerice, u odnosima sa Srbijom, odakle nam stalno dijele neke lekcije, posljednjih dana o Oluji, između ostalog...?

- Teško je generalizirati jer u hrvatskoj diplomaciji ima sjajnih i iznimno uspješnih diplomata, ali, nažalost, moramo priznati da nam je vanjska politika posljednjih godina stvarno slaba točka. Drugi se nama olako poigravaju, nameću nam svoje interese, urušavaju nam imidž, blate nas u svijetu... A mi sporo reagiramo, često pogrešno, nemamo jasne strategije, uglavnom smo reaktivni umjesto proaktivni, a javna diplomacija, koja je postala standard djelovanja većine razvijenih država, kod nas je još u povojima. U odnosu prema susjedima stalno smo u defenzivi. Prije dvije godine, s ulaskom u EU, dobili smo iznimnu priliku, ali i veliki kredit. Biti članica Europske unije dodatna je vrijednost u međunarodnim odnosima, posebno u regiji. Međutim, mi tu činjenicu uopće nismo kvalitetno iskoristili. Uz to, umjesto da nametnemo svoju viziju i ideje europskim kolegama, u samo dvije godine članstva u EU doveli smo se na periferiju europskih zbivanja. Propustili smo povijesnu šansu da se u EU pozicioniramo bar na mjesto koje danas zauzimaju nekada puno zaostalije tranzicijske države te smo postali prilično nevažna članica, koja nema što ponuditi Europi osim problema. Nazivali ih lex Perković, prekomjerno zaduživanje ili neodlučnost u provedbi reformi, sasvim svejedno. Činjenica je da naše tzv. političke elite kontinuirano pokazuju kako ne znaju, ne žele ili ne mogu pratiti korak s većinom članica Europske unije. A jedino se rezultati gledaju u toj zajednici i na temelju njih se procjenjuje koliko smo sposobni igrati u prvoj ligi. Vrijeme je da Hrvatska prestane biti problem Europske unije i postane ugodno iznenađenje. Što se tiče Oluje, povijesne istine o Domovinskom ratu i sl., žalosno je što se mi još pred globalnom javnosti branimo od neutemeljenih optužbi i sitnih provokacija iz Beograda. Da je naša javna diplomacija odradila što je trebala, posebice nakon oslobađanja hrvatskih generala, danas bi cijeli svijet znao tko je započeo agresiju i s kojim ciljevima te koliko je Oluja pridonijela miru i stabilnosti u ovom dijelu Europe, a koliko je stvarno i kako ljudi stradalo tijekom te akcije. Ovako nepotrebno gubimo i živce i energiju na jeftine propagandne štosove iz susjedstva.

Vratimo se malo na proslavu 20. obljetnice Oluje, odnosno proslave Dana domovinske zahvalnosti, koji je ove godine imao i svoj uvod u vojnom mimohodu u Zagrebu dan prije. Kako komentirate cijelu situaciju, jesmo li i tu kao društvo, u prvom redu zbog politike vlasti, podijeljeni...?

- Žalosno je što su i oko tog pitanja naši političari htjeli stjecati jeftine političke bodove te što su nepotrebno potrošili puno vremena i energije oko detalja proslave. Upravo zbog toga smo u očima naših saveznika ispali pomalo neodgovorni i nekredibilni domaćini, pa se ne trebamo čuditi malom odazivu vojnih predstavnika mimohodu. Središnja proslava u Kninu već je tradicija i to nitko ne može dovoditi u pitanje, niti pokušavati smanjiti važnost te proslave. No odluka da se u prigodi te značajne obljetnice i u hrvatskom glavnom gradu održi vojni mimohod pokazala se mudrom i potrebnom. Dapače, tako se dodatno pridonosi imidžu hrvatske vojske kao pobjedničke, promovira hrvatska vojna oprema, ali i jača nacionalni ponos, što nam je više nego potrebno. Oluja nije imala lokalno ili regionalno značenje, nego je jedna od važnih prekretnica u hrvatskoj suvremenoj povijesti i zato se treba slaviti i obilježavati u cijeloj Hrvatskoj. Zajedništvo i dostojanstvo kojim je ove godine obilježena 20. obljetnica Oluje trebali bi nam postati smjerokaz i za obilježavanje drugih važnih nacionalnih praznika i obljetnica.

Vi ste inače o problemu hrvatskog identiteta i imidža u svijetu pisali u svojim knjigama “Hrvatska - identitet, image i promocija” i “Država kao brend - Upravljanje nacionalnim identitetom”. Jesmo li u proteklih 25 godina, od uspostave samostalne i neovisne Republike Hrvatske, učinili dovoljno u izgradnji prepoznatljivog nacionalnog identiteta i njegove promocije u svijetu, i što u svezi s tim još treba učiniti da bi RH bila zapažena kao “država brend”, poput drugih uljuđenih i uređenih zemalja svijeta?

- U pitanju imidža svakako smo puno uznapredovali - od nepoznate zemlje opterećene kojekakvim stereotipima iz prošlosti do zemlje koju mnogi u svijetu prepoznaju kao lijepu, privlačnu i atraktivnu turističku destinaciju. Međutim, to nije dovoljno, jer osim po asocijacijama na more, lijepu obalu i otoke, Hrvatska je u drugim aspektima još prilično nepoznata, čak i u našem europskom okruženju. Nažalost, nismo iskoristili povijesnu priliku pri ulasku u EU da se na kvalitetan način predstavimo svojim europskim susjedima, odnosno da nauče još ponešto o nama. Kad je u pitanju nacionalni identitet, tu su problemi puno veći jer ni nakon 25 godina samostalnosti još nismo sasvim sigurni tko smo, što imamo, koje su naše vrednote, nacionalni interesi i čemu težimo. Zapravo i u EU smo ušli prilično nesređeni u pitanju konsenzusa oko nacionalnog identiteta. Nacionalni ponos nam je na niskim granama, premalo poznajemo vlastitu prošlost i vrijednosti i nedovoljno poštujemo to što imamo. Mnogi su govorili kako ćemo s ulaskom u EU izgubiti nacionalni identitet. To je apsurdno, jer identitet mi sami definiramo, živimo i promičemo, a nitko nam ga ne nameće, niti oduzima mimo naše volje. Države s jakim identitetom samo su dodatno iskoristile tu europsku pozornicu da promoviraju svoje vrednote, proizvode, ponudu... Uspješne države vješto povezuju svoj identitet s proizvodima i time postižu veću vrijednost na međunarodnom tržištu, poput njemačkih automobila, talijanske prehrambene industrije, francuske mode, švicarske čokolade ili satova. Nažalost, mnogi koji odlučuju u ovoj državi nisu shvatili da je pitanje nacionalnog identiteta sve više ekonomska kategorija, a ne nekakvo nacionalističko iživljavanje.

Početkom lipnja u Zagrebu ste promovirali knjigu biskupa, mons. dr. Franje Komarice i Winfrieda Gbureka “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”. Što nam o tome možete reći?

- To mi je bila iznimna čast! Autori ot knjige analitički se vraćaju u prošlost i razotkrivaju uzroke situacije u kojoj se nalazimo. Jedna od njih je i svojevrsna “legalizacija” etničkog čišćenja u Republici Srpskoj i cementiranje takvog stanja do naših dana. Biskup Komarica u knjizi prvi put iznosi svjedočanstva o pozadini mnogih zbivanja vezanih uz rat u BiH. Iz njih nam je puno jasnije kako je tu, u našem susjedstvu, pred očima Europe, svijeta pa i globalne Crkve, nestala gotovo cijela jedna katolička zajednica. Znamo da su Hrvati na području današnje Republike Srpske, u uvjetima u kojima nije bilo ratnog djelovanja, potpuno ostali bez svojih kuća, imanja i vjerskih objekata, da se u proteklih dvadeset godina vratilo tek jedan posto prognanih, da samo tri posto svih međunarodnih sredstava odlazi na povratak bosanskih Hrvata... Biskupa Komaricu slušamo već godinama kako nudi ljubav i otvorenost, kako proziva nepravdu i neistine. Ali njegov vapaj, koji se u međuvremenu pretvorio u krik očajnika, oni koji imaju moć u svojim rukama ne žele čuti, jer im je očito teško pogledati se u ogledalo i suočiti s istinom te potražiti rješenje ili pak preko leđa Bosne ostvaruju vlastite interese i trguju u sprezi s drugim moćnicima.

Profesor ste na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje vodite kolegije iz odnosa s javnošću. Kakav je odnos s javnošću naših političara, kakva je razina komunikacije, svodi li se i zašto sve na međusobna optuživanja i prozivanja, posebno kad je predizborna kampanja u pitanju?

- Razina komunikacije u našoj politici sve je lošija, ali je, nažalost, i kvaliteta saziva Sabora i članova Vlade sve slabija, što zabrinjava. Pritom je na niskim granama i spremnost na učenje, rast i razvoj, za razliku od zapadnih država, gdje političari svakodnevno ulažu u sebe, obrazuju se, uče komunikacijske vještine, okupljaju najizvrsnije savjetničke timove... Kad nemate sadržaja, onda je najjednostavnije poigravati se ideološkim temama ili se međusobno prepucavati. Neko vrijeme tako možete zabavljati narod, ali bojim se da je to vrijeme iscurilo.