Za Dragan Kneževića vrijeme kao da je stalo. Dok su se igrači iz njegove generacije davno oprostili od aktivnog igranja, prebacili u trenerske vode, amaterske lige ili zauzeli mjesta u klupskim strukturama, Knez se priprema za novu sezonu u stolnoteniskoj Superligi.

S 48 godina na leđima ovo ljeto potpisao je novi ugovor, nakon 11 godina vratio se u redove STK Vodovod Osijek, kojeg će predvoditi u nadolazećem prvenstvu elitnog hrvatskog stolnoteniskog klupskog natjecanja. Kao i uvijek, od Kneževića se ne očekuje da bude igrač koji će popuniti “roster”, nego igrač koji će donositi partije.

Kad će ti biti dosta stolnog tenisa?

- 'Pingića' nikada! A aktivnog igranja ne znam. Dokle god budem mogao igrati, igrat ću. Ne postavljam granice, ono oprostit ću se na kraju ove ili sljedeće sezone. Dobro se osjećam, dobro igram, pokazao sam prošle sezone u dresu zadarskog Donata da se mogu nositi sa svim igračima u ligi i zato nema razloga za mirovinu. Isto tako nisam bolesnik, kad ne budem više mogao, neću igrati, ali kako mi se čini, trenirat ću cijeli život, jer bez reketa u ruci, ja nisam ja - kaže Dragan Knežević, jedan od najdugovječnijih hrvatskih igrača i jedno od najpoznatijih imena osječkog stolnog tenisa.

Knez ima nevjerojatan eliksir mladosti. Fizičkim izgledom 2000. ili 2015. je gotovo isti. Uvijek u fit formi, kaže sve je to plod svakodnevnih treninga i rada na sebi. I genetike. Tko god poznaje njegova 82-godišnjeg oca Marjana, jasno mu je od koga je naslijedio “vječnu mladost”.

Knezova pingpongaška priča počela je 1980. godine kada je došao u osječku dvoranu Zrinjevac na trening nezaboravnog učitelja Matije Gregića. Odmah se zaljubio u celuloidnu lopticu, a ljubav traje do danas.

Kakvih god je uspona i padova imao, nikada nije razmišljao o tome da se makne od zelenih stolova.

- Uvijek sam se muvao oko sporta, trenirao sam nogomet u LIO-u, ali kad sam jednom ušao u stolnotenisku dvoranu, bilo me je teško otjerati. I još se ne dam.

U dječačkim danima na ruku mu je išlo što je uz stolove upoznao dobro društvo. S njim su trenirali Mirna Felger, danas Žitnjak (udana za bivšeg vratara NK Osijek Miroslava Žitnjaka), Ervin Bolkovac, Danijela Grković, Zoran Funjak...

U Zrinjevcu su znali provoditi i po šest-sedam sati dnevno, treninzi su bili ujutro i poslijepodne, a Knezu i društvu nikad nije bilo dosta prebacivanja loptice preko mreže.

- Bila su to neka druga vremena, nama je trening bio zabava, druženje, rad, učenje... To smo voljeli i ništa nije bilo teško. I zato mi je neshvatljivo da klinci danas treniraju sat, dva ili tri dnevno. S takvim radom nema velikog napretka i dobrih rezultata. A što se društva tiče, bilo je odlično, evo Mirna mi je i danas najbolja prijateljica, postali smo i višestruki kumovi.

Početkom osamdesetih Knežević je prvi put uzeo stolnoteniski reket u ruke, postao je član tadašnjeg STK Metalac, krenuo na turnire za mlađe uzraste, a već 1985. postao je juniorski reprezentativac bivše države, i to rame uz rame s velikim imenima kao što su Zoran Primorac, Ilie Lupulescu, Denis Karlović...

- Bio sam juniorski reprezentativac Jugoslavije, poslije sam bio i na širem seniorskom popisu, ali imao sam peh jer pokraj dva izvanserijska stolnotenisača kao što su Primorac i Lupulescu bilo se teško probiti. Oni su doista bili izvaredni, zato pamtim naše odlične juniorske dane.

Početak devedesetih Knežević je dočekao u Osijeku, a ratne 1991. godine održano je prvo Prvenstvo Hrvatske koje se igralo turnirskim sustavom. Oba turnira održana su u Zagrebu, a Metalac u sastavu Knežević, Jakšić, Bertović i Ćutuk osvojio je drugo mjesto.

Već sljedeću sezonu klub mijenja ime u Vodovod Osijek, uz Kneževića i Jakšića u momčad za sezonu 92/93 dolaze proslavljeni Dragutin Šurbek i prvak Afrike Nigerijac Sule Olaley. “Vodeni” su bili blizu naslova, u zadnjoj prvenstvenoj utakmici izgubili od zagrebačke Industrogradnje i naslov prvaka otišao je u Zagreb.

- To je jedan od trenutaka koji ću uvijek pamtiti. Naravno, ne po dobrom - kratko je komentirao Knežević.

Nakon 92./93. svatko je otišao na svoju stranu, a Knez je ostao u Vodovod Osijeku, čiji je dugo godina bio zaštitni znak. Uz njega su stasale generacije mlađih igrača kao što su Slamek, Šestak, Marinić, kasnije Krivić.

Međutim, nakon promjena u strukturi STK Vodovod Osijek više nije na istoj valnoj dužini s ljudima iz vodstva kluba i 2004. napušta Osijek. Odlazi u Graz, a nakon toga je igrao i u Njemačkoj, pa se vratio u Osijek, u donjogradsku Olimpiju. Slijedio je zagrebački Dr. Časl, s kojim je postao prvak Hrvatske, a onda opet Olimpija, pa zadarski Donat, da bi ovo ljeto zatvorio krug i nakon 11 godina vratio se u Vodovod Osijek.

- Za to je zaslužan predsjednik Vodovod Osijeka Alen Majić. Da nije takav tip, ne bi se vratio u Osijek. Kod mene još uvijek ima želje i motiva. U Superligi sam pokazao sam da mogu pobjeđivati puno mlađe igrače, pa zašto to ne bih radio za svoj grad, za svoj klub.

Ono što drži Kneza uz bok igračima koji mu mogu biti djeca i na što stalno stavlja naglasak su - treninzi.. Nije se jednom dogodilo da trenira na Badnjak, sam Božić, Uskrs ili Novu godinu.

- Kad je Jakov Krivić po kvaliteti prerastao ovu sredinu i otišao iz Osijeka, nedostajao mi je jak sparing-partner pa sam samo čekao da dođe doma kako bih mogao s pravim igračem trenirati. A on bi obično dolazio za blagdane, pa se poklopilo da treniramo na Božić ili Uskrs. On, kakav je već dobar dečko, nije me imao srca odbiti, pa smo znali recimo na Novu godinu popodne u dvoranu na trening.

Teško je naći 48-godišnjaka iza kojeg su desetljeća rada, treninga, turnira, mečeva, putovanja, raznih trenera i suigrača... da nema baš ni jednu ružnu riječ, nego samo i isključivo s obožavanjem priča o stolnom tenisu. Samo još o obitelji, supruzi Oliveri te 18,5-godišnoj kćerci Lori i 14-godišnjem sinu Andreju govori s toliko ljubavi. I zato nije iznaneđenje kada je na kraju poručio:

- Žao mi je što nema više djece u stolnom tenisu, to je prelijep sport, težak, ali zanimljiv i dinamičan. Evo ja, kad bih ponovno birao, isto bih odabrao!