Hrvatska će 5. kolovoza proslaviti 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.

Operacija Oluja, u ljeto 1995., označava se kao prijelomni trenutak novije hrvatske povijesti. U njoj je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, u samo 84 sata oslobođeno je 10.400 četvornih kilometara do tada okupiranog područja ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

O Oluji, Domovinskom ratu i životu u Hrvatskoj 20 godina poslije razgovarali smo i sa Slavoncima i Baranjcima koji su bili svjedoci povijesnih trenutaka. Jedan od njih je pripadnik 7. gardijske brigade Jasmin Hadžić, iz baranjskog mjesta Kozarac. General Ivan Korade ga je izabrao da, zajedno s Marijem Bulićem iz Vodica i Eduardom Baltićem iz Čakovca, ode “gore” i skine krajišku zastavu, koja se od 1991. godine vijorila iznad hrvatskog kraljevskog grada Knina. Dvadeset godina poslije Oluje se sjeća kao da je jučer bila. Ali mu neki detalji, ipak, nedostaju. Nije ni čudo. Imao je nepunih 19 godina. No čin skidanja zastave nikada neće zaboraviti. I podizanje nove - hrvatske.

- Krenuli smo u Knin ujutro, nešto nakon pola pet. Oko deset sati, nakon zapovijedi, zaputili smo se na tvrđavu skinuti krajišku zastavu. Bila je svilena, ali sva ofucana. Mo'š mislit, svezali su je lancima. Korade nam je rekao: “Skidaj dok sve ne popada” - prisjeća se Jasmin Hadžić događaja 5. kolovoza 1995.

Od silnog uzbuđenja ne sjeća se gdje su njezini dijelovi, ali dobro zna kako su razvili novu novcatu, 25 metara dugu hrvatsku trobojnicu s ogromnom šahovnicom. No nisu je postavili na jarbol, nego samo prislonili na zidine. Poslije će se pokazati da se čekao dolazak prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Zastava se zavijorila na jarbolu, a predsjednik Tuđman visoko je uzdignuo obje ruke, u znak pobjede. Ostalo je povijest.

Nakon 20 godina upravo Jasmin Hadžić i spomenuti suborci ponovno će se susresti na kninskoj tvrđavi. Ovaj put u sasvim drugim okolnostima. Prigodom Dana domovinske zahvalnosti, naime, zajedno će - podići zastavu na jarbol. Ponosno.

S Jasminom smo se sastali u smiraj jednog najobičnijeg kolovoskog dana. Na kavici. Razmišljao je, kaže, hoće li pričati. A onda zaključio, zašto da ne. Borio se za svoju državu i nije učinio ništa što pravi domoljub ne bi napravio. Kao na filmskoj vrpci počele su mu se redati slike iz 1991. godine, kada je počeo bjesnjeti nametnuti rat, prekinuvši mu tako dječačke snove u rodnom Kozarcu.

- Starijeg brata, koji je tada imao 18 godina, i oca odveli su u Dalj. Tamo su ubijeni. Brata smo našli i dostojno ga pokopali, a očev nam je grob još uvijek nepoznanica - priča, nastavljajući kako je s majkom i brojnim sumještanima, ponijevši samo nekoliko vrećica, sjeo u autobus organiziranog prijevoza i otišao na more. Kao prognanici selili su se od hotela do hotela, a nakon što je došla zima, zaputili su se rodbini u Međimurje. Iako mu je bilo tek 15 godina, razmišljao je o odlasku u vojsku i na ratišta. Kada je došlo vrijeme, postao je ročnik, a ubrzo nakon toga i pripadnik 7. gardijske brigade. Slijedila su ratišta, među kojima i kninsko.

- Što da kažem. U početku je bilo ono, akcija kao svaka druga. No u zraku se ipak osjećalo nešto posebno. Spustili smo se s Dinare, bio sam mlad i lud ko šiba. Strah nisam osjećao - prepričava pojedinosti koje su prethodile povijesnom trenutku. U Baranju se vratio 1998. godine. Od tada radi u Cestingu, a posao ne misli mijenjati.

- Godinama nikome nisam pričao o kninskoj avanturi. Volim raditi, politikom se ne bavim i ne tražim nikakve beneficije. Borio sam se za državu u kojoj bi svi radili i bili zadovoljni - ističe.

- Ponosan sam na svaki trenutak, svaki dan proveden u obrani Vukovara i Hrvatske – reći će 20 godina poslije sudionik Oluje, vukovarski branitelj Ivica Franić – Srna, koji, međutim, na proslavu u Knin ne ide. Taj 54-godišnji Vukovarac bio je samo na proslavi prve obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja.

– Iako se to ne zaboravlja, ne želim da me emocije obuzmu, živim novi život. Jedino kad se suborci sastanu, potaknemo uspomene – kaže Franić, koji je ratni nadimak Srna ponio iz pakla Vukovara ratne 1991. godine, iz kojeg je izišao u proboju, s puškom. Kada ga se 20 godina poslije pita o Oluji, Srna će reći: “Nemojte mi rane dirati.”

– Ja to ostavljam iza sebe, mirna srca, mirne duše. Ponosan što sam nosio odoru hrvatskog vojnika u obrani domovine, no živim novim životom u svom Vukovaru – kazuje. U Knin ne ide, dometnut će, zbog obveza u Vukovaru.

– Ali, moram iskreno reći, i zbog sveobuhvatnog politikantstva, što mi se, u najmanju ruku, nimalo ne sviđa. Inače bih vrlo rado išao. Bio sam samo te prve godine, dalje nisam htio jer vidim da se sve svodi na politiku, umjesto prije svega na sjećanje na branitelje koji su dali sebe u tome svemu. Sve se nekako uvijek svede na stranke i politiku. Ja sam osoba koja ne želi u tome sudjelovati – tvrdi Ivica Franić, koji se posvetio, kako kaže, “normalnom životu” u svom Vukovaru, na Dunavu, u gradu u koji se vratio odmah nakon mirne reintegracije i iznova sagradio razrušeni obiteljski dom u naselju Mitnica.

– Da kažem i to, nisam dobio ni medalju Oluja. I hvala im svima... Ali, ostavimo taj rat iza sebe, ja želim živjeti normalno, ne želim živjeti u prošlosti – zaključuje Franić.

Inače, Ivica Franić je od početka Domovinskog rata bio u hrvatskoj odori, cijelo vrijeme na borbenim linijama. U vrijeme Oluje bio je u zapovjedništvu Zbornog područja Split pa je na teren 5. kolovoza 1995. krenuo iz smjera Sinja. U akciji je bio dva dana, sve skupa desetak “olujnih” sati, jer je drugog dana bilo zapravo razgledanje netom oslobođenog hrvatskog teritorija. U okršaj s neprijateljem, prisjeća se, ušli su pred tunelom kod sela Biskupija, nadomak Kninu, zarobili im jednu grupu, poslije i drugu te ih do večeri predali vojnoj policiji u kninski zatvor “a da im dlaka nije pala s glave”. Prisjeća se Srna i kako je 1995. u oslobođenom Kninu, iz kojeg nema ni jednu fotografiju, čeznuo za povratkom u svoj, tada još okupirani Vukovar...