Život i rad Vilme Vukelić, vodeće hrvatske književnice koja je stvarala na njemačkom jeziku, rođene Osječanke, godinama je bio prekriven velom tajne. A onda je taj veo otkrio Vlado Obad, poznati osječki germanist.

Taj umirovljeni profesor njemačkog jezika, koji je godinama radio na osječkom Filozofskom fakultetu, s njemačkog je jezika na hrvatski preveo Vilmine memoare, redigirao, popratio ih komentarima te ih naslovio “Tragovi prošlosti”.

I tako se počela odmatati priča o zanimljivom životu ove žene koja je živjela ispred svoga vremena. Istražujući Vilmin život u Osijeku, prof. Obad osmislio je edukativno-turističku rutu Tragovima prošlosti Vilme Vukelić, koju je mnogo puta prezentirao svojim studentima germanistike i zainteresiranim građanima. U međuvremenu, upoznao je brojne nasljednike Vilme Vukelić. Oni žive doslovce na četiri kontinenta, a nedavno su se prvi put u povijesti ove velike obitelji okupili u Osijeku, kako bi ih prof. Obad poveo osječkim tragovima njihove slavne bake i prabake. Pridružili smo im se na tom putovanju.

Među njima bio je Maroje Mihovilović, poznati hrvatski novinar, unuk Vilme Vukelić. On upravo piše knjigu o svojoj obitelji, Vilminoj djeci i unucima. Bit će to zanimljiv roman. Među nasljednicima je i unuk Paul. Njegov otac Branko je 1932. godine otputovao u Japan, gdje je postao tajni član jedne od najvažnijih sovjetskih špijunskih mreža svih vremena i suradnik slavnog sovjetskog špijuna Richarda Sorgea. Tu su i mnogi drugi, čije životne priče zaslužuju da se ovjekovječe u koricama jedne podeblje knjige. Za sve njih Vilma Vukelić napisala je svoju memoarsku knjigu “Tragovi prošlosti”.

No, krenimo redom. Glavni “krivac” zašto se priča o Vilmi Vukelić počela pokretati, što je nedavno rezultiralo prvim okupljanjem svih njezinih potomaka u Osijeku, prof. Obad o tome kaže:

- Naprosto su se stvari tako poklopile. Sve je počelo prije 30 godina, kada sam počeo istraživati pisce koji su živjeli u Slavoniji, a pisali su na njemačkom jeziku. Između ostalih, igrom slučaja ili sreće, naišao sam na Vilmu Vukelić. Za nju sam saznao od njezine nećakinje, zatim sam otišao u Zagreb i tamo pronašao šest romana koje je Vilma napisala na njemačkom jeziku, između ostaloga i njezine memoare.

Obad je vidio da im je književna vrijednost velika, ali i da imaju značajnu dokumentarnu vrijednost za grad Osijek. Otišao je u Arhiv grada Zagreba, čitao, redigirao i napravio izdanje koje je moglo izaći u javnost. Uz to što je knjigu preveo na hrvatski jezik, prof. Obad priredio je i izvornik na njemačkom jeziku koji je također privukao pozornost. I tako je Vilma Vukelić dobila ime u dvije književnosti, njemačkoj i hrvatskoj.

- Neposredno pred smrt ona se jako brinula, jer je napisala velik broj knjiga, a nitko za njih nije znao. Pitala se za koga je to radila i govorila: “Djelujem kao luđakinja koja sipa vodu u bačvu koja nema dna.” No, pokazalo se da to ipak nije bio sulud posao, jer je postala važna u književnosti. Naime, ona se smatra rodonačelnicom autobiografskog žanra. Moj prijevod njezinih memoara pojavio se 1994. godine, pod nazivom “Tragovi prošlosti”. U to su se vrijeme ljudi umorili od fiktivne književnosti, željeli su nešto što se bazira na stvarnim događajima, sjećanjima živih ljudi, i upravo to našao sam u njezinim knjigama - objašnjava prof. Obad.

Vrijeme najplodnijeg stvaralaštva Vilme Vukelić bilo je od 1947. do 1956. godine. A da je još tada imala utjecaj na žensko pismo koje se bavilo obiteljskim odnosima, svjedoči primjer Višnje Stahuljak koja je objavila svoja sjećanja i odmah su je nazvali zagrebačkom Vilmom Vukelić. “Danas imamo Ivanu Šojat koja piše na tom tragu i mogao bih unedogled nabrajati imena pisaca koji se bave takvom književnošću. Prema tome, Vilma nije samo netko tko je oživio sjećanje na građanski Osijek, nego je zaista važan segment hrvatske književnosti”, ističe prof. Obad.

Kako se klupko o Vilmi Vukelić odmotavalo, tako je njezina obitelj saznavala više o njoj. U početku je obitelj bila suzdržana prema istraživanjima prof. Obada jer je imala neugodno iskustvo s politikom nakon Prvog i Drugog svjetskog rata i nije željela ponovno doći u središte zanimanja.

- Nakon što su vidjeli da su njezini romani prava literatura, samo uvjetno vezana uz povijest i politiku, otvorili su svoja srca i počeli tragati za članovima svoje obitelj, koji su se izgubili u ratnom metežu. Drago mi je da je njih dvadesetak došlo u Osijek u potrazi za svojim korijenima - kaže prof. Obad.

Ipak, priznaje, iako je do sada bar 20 puta vodio svoje studente tragom Vilme Vukelić, nikada nije imao takvu publiku, koja je toliko involvirana u priču i koja je doista na tragu Vilmine prošlosti. Stoga je potomke Vilme Vukelić odveo u sve četiri kuće u kojima je ona živjela u Osijeku.

Rođena je u bivšoj Šamačkoj ulici, djetinjstvo je provela u Franjinoj ulici, danas Zadarskoj, zatim je kupila kuću u Jägerovoj ulici, gdje se danas nalazi Pučko otvoreno učilište Osijek, i na koncu, kada se udala, stanovala je u palači nasuprot konkatedrale.

Školovala se u Osijeku, i to prvo u Školi svete Ane, koja danas ima razredne odjele na njemačkom jeziku. No, ona je tu učila hrvatski jezik. U to vrijeme, a riječ je o kraju 19. stoljeća, djeca iz imućnih obitelji pohađala su u Tvrđi školu na njemačkom jeziku, ali Vilmini roditelji željeli su da ona završi školu na hrvatskom jeziku. Nakon četiri godine u OŠ svete Ane, nastavila je školovanje u Višoj djevojačkoj školi u Tvrđi, danas Ekonomskoj školi, gdje joj je jedna od profesorica bila Danica Pinterović. O svojoj mladosti Vilma piše u memoarima, koji se prekidaju početkom 20. stoljeća, kada se udala za Milivoja Vukelića. I tu tek počinje najzanimljiviji dio njezina života, života njezinih rođaka i potomaka. O njemu će biti riječi u velikom obiteljskom romanu koji priprema Maroje Mihovilović. “S radošću ga očekujem, a nadam se i drugi zaljubljenici u povijest i literaturu”, zaključuje prof. Obad.