Idućeg tjedna Hrvatska će obilježiti 20 godina od vojno-redarstvene akcije Oluja. Taj dan slavimo kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a središnja proslava, kao i prethodnih godina, organizira se u Kninu, 5. kolovoza.

No, ove će se godine, dan prije obilježavanja u Kninu, u Zagrebu, 4. kolovoza, održati veliki vojni mimohod oružanih snaga, manifestacija kakve u takvom obujmu do sada nije bilo u Hrvatskoj. Oko toga je bilo prijepora, a nesuglasje oko datuma i svrhe takve parade još ne jenjava, jedni su za, drugi protiv, što opet potencira podjele i nejedinstvo, ali i politikanstvo, na što smo već navikli unatrag dvedesetak godina.

Kako komentirate prethodne proslave Oluje, ali i predstojeću, jubilarnu. Nerijetko je bilo problema, prepucavanja, međusobnog optuživanja, čak i zviždanja dužnosnicima. Drugim riječima, dojam je da i oko proslave tog državnog blagdana manjka jedinstva. Zašto je tome tako?

- Prvih nekoliko godina poslije Oluje proslave su bile u zanosu velike pobjede, osjećalo se nacionalno jedinstvo, ponos i slava. Knin je bio središte svih hrvatskih ratnih pobjeda. Dolaskom koalicijske vlasti 2000. godine, taj sklad se počeo narušavati, čemu je najviše pridonosio tadašnji predsjednik Stipe Mesić. On je svojim potezima i izjavama razljutio veliki dio braniteljske populacije, u čemu je ustrajavao sve do kraja svojih mandata. Unatoč tome, čini mi se, proslave u Kninu ostale su dostojanstvene, nije bilo vrijeđanja političkih dužnosnika. Međutim, današnji koalicijski Kukuriku dužnosnici, na čelu s premijerom Milanovićem, kao i bivši predsjednik Josipović, od prve godine mandata nisu prihvaćani u Kninu, za što su sami najzaslužniji. Netaktično ponašanje prema braniteljima, njihovim zahtjevima, bahate izjave, nerazumijevanje i sl., sve je to dovelo do velikoga nezadovoljstva branitelja, ali i mnoštva onih koji u Knin dolaze kako bi odali počast osloboditeljima Hrvatske.

Uz proslavu Oluje u Kninu, ove se godine dan prije prvi put organizira i vojna parada (mimohod) u Zagrebu. Kakvo je vaše mišljenje o toj manifestaciji, imajući na umu i u tom slučaju brojne nesuglasice, razloge za i protiv?

- Priča o mimohodu pokazuje svu neozbiljnost političkih struktura. Umjesto da se ideja o mimohodu razradi “iza zatvorenih vrata”, predlagači iz Vlade najprije su izišli u javnost, a onda tražili dogovor s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. K tome su to učinili 5 minuta do 12. Ne isključujem mogućnost kako je to učinjeno namjerno, kako bi se u “mutežu naše gluposti” lovili politički poeni. Takav odnos osloboditelji Hrvatske sigurno nisu zaslužili, zato mnogi i ne žele prihvatiti poziv za sudjelovanje u zagrebačkom mimohodu. Posebna je priča zašto se mimohod uopće organizira i što se time želi postići. Dvadeset godina od najslavnije pobjede u Domovinskom ratu sigurno zaslužuje posebno obilježavanje, tu nema spora. No, zašto baš mimohod dan prije u Zagrebu? Ne mogu se oteti dojmu kako je to pokušaj umanjivanja važnosti proslave u Kninu s ciljem potpunog dokidanja i “prenošenja” obilježavanja u Zagreb. Kao, tu će nam doći veleposlanici i drugi diplomatski predstavnici, a u Knin neće nitko. Kakvo je to obrazloženje, molim vas? Druga, možda ne manje važna dimenzija pogleda na “vojnu paradu” je pitanje - što će se u njoj vidjeti? Imalo bi smisla pokazati što je oslobođena država učinila u izgradnji oružanih snaga u tih dvadeset godina. No, kada znamo da su oružane snage smanjene na samo nekoliko tisuća djelatnih vojnika, uz gotovo nepostojeću pričuvnu komponetnu, onda se moramo zapitati što je ostalo od slavne, pobjedničke hrvatske vojske iz 1995. godine? Naše učinkovito “olujno” zrakoplovstvo predmet je rasprava treba li nam uopće, od njega je ostalo samo nekoliko zastarjelih letjelica, zastarjelih MiG-ova! Ali to je mnogo šira tema, no ipak mislim da je dobro uvijek podsjećati na nju.

Kad smo kod vojne parade u Zagrebu, vidimo kako će izostati inozemne vojne delegacije. Jesu li one uopće trebale biti nazočne na paradi? Zapravo je dojam o tom pitanju vrlo kaotičan, sve sliči na improvizaciju, a ni Ministarstvo vanjskih poslova na čelu s ministricom Pusić nije se baš iskazalo nekim suvislim, unaprijed jasnim stavom?

- Potpuno ste u pravu. Neodgovornost je blaga riječ za postupke vladinih dužnosnika. Ne može se tako ozbiljan posao raditi na ovaj način. Opet je sve najprije izišlo u javnost, a onda se počelo razgovarati s NATO partnerima i drugim prijateljskim zemljama. Nije se osmislio koncept proslave, improviziralo se, a na kraju je sve ispalo žalosno, zapravo štetno. Neprijatelji likuju, neutralni se podsmjehuju, a prijatelji se čude! Takve se stvari mnogo, mnogo ranije pripremaju, o njima se razgovara i dogovara. Nitko do danas nije objasnio što se htjelo pokazati s nazočnosti drugih vojnih postrojbi na mimohodu, što je trebala biti poruka. Pa jasno je da osim hrvatske vojske nitko drugi nije sudjelovao u konačnom slamanju srpskog agresora. Razumijem pozive diplomatskim i vojnim predstavnicima, ali sudjelovanje vojnih postrojbi prijateljskih zemalja ima smisla samo ako se želi odaslati nekakva poruka koja je zajednička i dogovorena s tim zemljama, čega očito nije bilo.

U sve se uključila i Srbija sa svojim opetovanih negativnim stavovima i oko Oluje i oko vojnog mimohoda u Zagrebu. Čini se da ni tu RH, konkretno Vlada, nije reagirala kako treba, jer dopuštamo (kao i prije) da nam Srbija dijeli lekcije i lobira u inozemstvu (to su uspješno proveli i glede izostanka UN-ove rezolucije o genocidu u Srebrenici), dok odgovorni na vlasti u RH takve srbijanske stavove banaliziraju, umjesto da aktivnije djeluje u diplomaciji prema Srbiji i svijetu?

- I tu se potpuno slažem s vama. Srbijanska politika je politika kontinuiteta, politika kojoj je i dalje cilj “Velika Srbija”. Naš bi zadatak trebao biti učinkovito suprotstavljanje takvim težnjama, i ništa više! No, kako vidimo, hrvatski politički predstavnici i hrvatska diplomacija tome, nažalost, nisu dorasli. Molim vas i vaše čitatelje da u internetske pretraživače upišete pojam “Vučić u Glini” i vidite što je 1995., nekoliko mjeseci prije Oluje, u Glini govorio tadašnji doglavnik četničkog vojvode Šešelja, a današnji srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Za njega je tada u Hrvatskoj bio “zločinački ustaški režim Franje Tuđmana”, poručio je okupljenom mnoštvu kako Glina nikada više neće biti hrvatska, a ako njegovi radikali pobjede na izborima, onda će svi hrvatski Srbi “živeti u Velikoj Srbiji, tu odstupanja nikada biti neće”. Tako je govorio Vučić! Mnoštvo u dvorani ove je njegove izjave pozdravljalo velikim pljeskom. Kada ste taj ili slične videoklipove vidjeli na našoj državnoj televiziji? Nikada! I onda naši nesposobni političari dopuštaju da ih ta četnička bulumeta i dalje šamara, da im dijeli različite lekcije o tome što bi smjeli i trebali raditi. Sramota je blaga riječ za takve postupke, ne srbijanskih političara, nego domaćih, jer srbijanski nastavljaju “bez odstupanja”, kako je kazao Vučić. I sad se ministar obrane Kotromanović odjednom probudio iz “političkog sna” i htio nešto poručiti Vučiću, ali ne znam tko ga je dobro razumio. Danas u Srbiji žele Oluju prikazati kao akciju koja je imala za cilj protjerivanje srpskog “nedužnog” stanovništva iz Hrvatske, među kojima su i oni iz glinske dvorane. Isto žele i politički predstavnici hrvatskih Srba okupljeni oko Milorada Pupovca, i to rade potpuno usklađeno s Vučićem i Nikolićem. Jasno, tu je i pravoslavno svećenstvo, među kojim se ističe dalmatinski episkop Fotije.

Uz to što ne reagiramo kako bi trebalo na objede glede Oluje koje konstantno stižu niz Beograda, čini se kako nismo dovoljno glasni i jasni kad je riječ o zločinima koje su JNA i srbočetnici počinili u Hrvatskoj za vrijeme okupacije i tijekom rata?

- Hrvatski nesposobni političari na vlasti nisu u stanju uzvratiti argumentima, čak ni na domaćem terenu! Oni obilno plaćaju Pupovca da bi mogao širiti laži o našoj velikoj pobjedi. Točno je, bilo je nedužnih žrtava na srpskoj strani, to nitko ne spori, ali to je bio rezultat samovolje pojedinaca, a ne Tuđmanovih uputa. Tuđman je prije početka akcije pozvao sve stanovnike okupiranih područja da ne napuštaju domove, no njihovi su ih vođe poveli, a danas kazuju kako su protjerani. Zašto nitko ne iznese podatke koliko je Srba ostalo kod svojih domova, kojima se nikakvo zlo nije dogodilo, koje je hrvatska vojska nahranila i napojila i koji su nastavili živjeti u svojim kućama! Uporno se iznose laži o broju ubijenih, kao da je danas veliki problem utvrditi točan broj. Na razne se načine želi umanjiti sve zlo koje su Srbi od 1990. do 1995. učinili hrvatskom stanovništvu na okupiranim područjima, želi se skriti i zaboraviti mučenja, protjerivanja, ubijanja, paljenja i rušenja domova i crkava. Upravo zato je potrebno obilježavati dane velikih pobjeda i ne slušati što o tome misle oni koje smo pobijedili i posramili, njihovo je da sagnu glavu i šute, a ne da nam govore što smijemo ili ne smijemo.