Odvjetnici, na žalost, u posljednje vrijeme imaju pune ruke posla u hrvatskom nogometu. Jedni kako bi obranili svoje klijente zbog sumnji na malverzacije, a drugi kako bi igračima uspjeli iz kluba izvući zarađen novac, što je, na žalost, prilično često.
No rijetki su slučajevi da igrače, ali i klubove i klupske čelnike, zastupaju bivši vrhunski nogometaši. Pod vrhunskim smatramo da je dio karijere proveo kao profesionalac u prvoligaškim klubovima. Jedan od njih je vinkovački odvjetnik Hrvoje Plavšić.
Prva utakmica u HNL-u
Rođeni Vinkovčanin (1970.) prošao je Školu nogometa tadašnjeg Dinama u generaciji Marija Meštrovića, Darka i Ivice Jozinovića. Prvu utakmicu u seniorskoj momčadi odigrao je 1988. godine, s nepunih 18 godina.
- Bilo je to u vrijeme one države, a zaigrao sam protiv Mačve iz Šapca. U to vrijeme bila je to Prva B jugoslavenska liga. Sjećam se da je bio kolovoz, kao danas vruće, ali mi ništa nije smetalo, jer sam prvi put istrčao u dresu seniorske momčadi Dinama.
Ubrzo je slijedio rat i sve ružno što se događalo. Već 1992. godine počinje nogometno natjecanje pod ingerencijom Hrvatskog nogometnog saveza, a time i Prva HNL. Plavšić je bio sudionik povijesne, prve službene prvenstvene utakmice u novoj državi. Bila je to utakmica u Maksimiru između tadašnjeg HAŠK Građanskog (danas Dinama, nap.a) i Cibalije, koja je do rata nosila ime Dinamo.
- Bili smo toliko impresionirani dekorom i ambijentom. Bili smo puni emocija i, dok smo pregledali reklame oko igrališta, već smo u sedmoj minuti gubili 2:0, a tako je i ostalo do kraja utakmice. Zanimljivo je, na našu žalost, da je prvi povijesni pogodak HNL-a pao u 45. sekundi susreta.
Prekid karijere u 27.
Utakmica je odigrana 28. veljače 1992., a već godinu dana poslije Plavšić je otišao iz Cibalije. Mogao je birati inozemstvo ili Hrvatska.
- U igri je bio klub iz Švedske u kojem sam nekoliko mjeseci prije bio na probi sa suigračem iz Cibalije Novakovićem, a uz tu ponudu stigla je i Osijekova ponuda. Kako sam bio vezan uz roditelje i ovaj kraj, odlučio sam se za Osijek. Nikada nisma požalio što sam tako odlučio, jer sam u Osijeku, što u Gradskom vrtu što igrajući za Olimpiju, proveo prekrasnih pet godina. U Cibaliju sam se vratio u zimu 1998., kada smo igrali kvalifikacije za povratak u Prvu ligu, protiv Segeste (2:1), Splita (2:1) i Zagorca iz Krapine (2:2).
Plavšić je dodatno objasnio razloge prelaska u Osijek.
- U to vrijeme Osijek je bio uzoran, organizirani klub, ravan bilo kojem u Srednjoj Europi. Nije nam nedostajalo, kako se kaže, ni ptičjeg mlijeka. No presudnu zaslugu za moj dolazak imaju dva velika čovjeka. Tadašnji predsjednik kluba Branimir Glavaš i direktor, nedavno preminuli, Mile Dumančić, kojeg smatram velikim gospodinom, možda i najboljim čovjekom kojeg sam upoznao u sportu.
U najboljim igračkim godinama, a imao ih je 27, Plavšić je morao prekinuti karijeru zbog teške ozljede mišića. Dogodilo se to na malonogometnom turniru u Županji. Mišić je tada puknuo prvi put, a do ljetnih kvalifikacija još četiri puta, pa je u samo tri dana Hrvoje donio odluku o prestanku igranja nogometa.
- Odluka je bila teška. Volio sam nogomet najviše od svega. Ozljeda je bila takva da sam procijenio kako mi je bolje završiti školovanje. Ostalo mi je tada položiti četiri-pet ispita. A mišić me još i danas muči.
Dok smo razgovarali, Plavšić je o vinkovačkom klubu uvijek spominjao staro ime Dinamo, a ne Cibalia.
- Dinamo je bio u Vinkovcima institucija, klub koji je bio simbol grada. Uz Vinkovačke jeseni, drugi najveći simbol grada. Ne mogu se sjetiti trećega. Uvjeren sam da svi ljudi koji pamte to vrijeme, moji sugrađani, u srcu nose taj klub. Današnja su djeca prilično hendikepirana jer nemaju privilegij koji smo mi tada imali. Ne čekaju više utakmice kao mi i ne doživljavaju trenutke kada se punio stadion do posljednjeg mjesta i kada se živjelo za svaku utakmicu Dinama. Stoga usporedbe s današnjom Cibalijom smatram čak i neumjesnima.
“Jedino Liverpool imao bolju himnu”
Nakon nogometne karijere i stečene diplome na Pravnom fakulteteu te položenog pravosudnog ispita počeo je novu karijeru - odvjetničku. Novi život nije ga udaljio od voljenog kluba. I danas je s njime vezan u poslovnom smislu.
- Gotovo sam svaki dan u klubu. Prije je bilo više posla zbog arbitraža, a sada je to smanjeno. Pomagao sam prethodnom predsjedniku u predstečajnoj nagodbi, pomogao sam koliko sam mogao. Uvijek sam na dispoziciji i uskočit ću kad god im bude trebalo.
Poznata mu je sadašnja situacija u klubu, o kojoj govori iskreno, bez dlake na jeziku.
- Reći ću nešto bez okolišanja, a nekima se, ako budu ovo čitali, sigurno neće svidjeti. Smatram kako je danas izglednije da ćemo u bliskoj budućnosti igrati županijski derbi protiv Bedema iz Ivankova nego ponovno slavonski prvoligaški derbi protiv Osijeka.
Prisjeća se zato svoje igračke karijere i suigrača koji su na njega ostavili snažan dojam.
- U Dinamu to su sigurno Davor Čop, Srećko Lušić, pokojni Mladen Bogdanović, Mario i Goran Meštrović. Iz osječkih dana rado se sjećam Robeta Špehara, Alena Petrovića, Davora Rupnika i Bakira Beširevića. Iz dana u Olimpiji sjetim se rado Davora Bajsića i Zorana Zekića. S nekima pd njih i danas sam u prijateljskoj, ali i poslovnoj vezi. Neki od njih su u menadžerskim vodama, pa im ponekad zatreba pravna pomoć. To nije posao u klasičnom smislu, nego samo poneki savjet. No ostao sam jako dobar sa svima njima. Prijateljstva iz nogometa ostala su mi zauvijek.
Sjetio se nečega na kraju razgovora što ga već duže muči, a pomalo i žalosti. Opet je povezano s bivšim imenom vinkovačkog kluba.
- Dinamo iz Vinkovca je klub koji je imao jednu od najljepših himni. Prema mojem mišljenju, jedino je možda himna Liverpoola ljepša. Sramota je što se, ako već nije službena himna kluba, više ne može čuti na stadionu, bar kao klupska pjesma. To samo pokazuje kakav je odnos ljudi koji vode klub prema klupskoj povijesti. Meni je to jedna od najdražih pjesama - zaključio je Plavšić.
Antun GRGIĆ
OČEVIM STOPAMA
U Osijeku sam bio Hrvoje Plavšić, a ne sin Pere Plavšića
U vrijeme dok je bio u Cibaliji, u školi nogometa, a i poslije, u seniorskoj momčadi, u upravi kluba bio je njegov otac Petar Plavšić, koji je također iza sebe imao uspješnu nogometnu karijeru. U to vrijeme bio je direktor kluba. Sinovima tako uspješnih očeva nekada ta činjenica zna biti otežavajuća okolnost.
- Meni je, u jednu ruku, činjenica da sam nosio prezime Plavšić i pomogla, jer naše je prezime nešto značilo u ovom dijelu Slavonije. Sva su mi vrata bila otvorena. No mogu reći da sam puno bolje funkcionirao u Osijeku, gdje sam bio Hrvoje Plavšić, a ne sin Pere Plavšića. Ipak, Dinamo je moj klub i moja je najveća želja bila igrati u Dinamu. Kao moj otac.
NIJE NOSIO KNJIGE NA PRIPREME
Igrati profesionalni nogomet i još uz to studirati sigurno nije bilo nimalo lako. U torbi je tako često znao uz kopačke imati i knjige. No otkrio je kako knjige nikada nije nosio na pripreme.
- Kada bih to tako prezentirao, to ne bi odgovaralo istini. Na pripremama smo trenirali i tri puta dnevno, pa jednostavno nije bilo vremena za učenje. Bilo je više vremena kada je počelo prvenstvo ili nakon prvenstva. Studirao sam izvanredno pa nisam morao ići na predavanja, što mi je olakšavalo da u isto vrijeme igram i polažem ispite.
Otkrio je i koji mu je ispit bio najteži.
- Građansko procesno pravo. Pripremao sam ga pet mjeseci, no neki moji kolege polagali su ga i dvije godine, pa sam ga ja riješio u još razumljivom roku.
Najdraže utakmice protiv Cibalije
U svojoj karijeri Plavšić je odigrao puno važnih i teških utakmica. Zanimljivo je koje najradije pamti.
- Sve utakmice koje sam odigrao protiv Cibalije, bilo u dresu Osijeka bilo u dresu Olimpije. Razlozi? Suparnici su bili izjednačeni, a ja sam bio jako motiviran. Pogotovo se volim sjetiti utakmice u Vinkovcima u kojoj sam dao pogodak u dresu Osijeka, a završila je 1:1. Bile su to utakmice koje su punile stadione i teško da će se uskoro ponoviti takvi dekori na stadionima.
PRIJATELJSTVA ZAUVIJEK
PLAVŠIĆ MNOGIM SVOJIM BIVŠIM SUIGRAČIMA DANAS UDIJELI PRAVNI SAVJET